Bilo je to 1973. godine: pljačkaši uletjeli u banku u Štokholmu, šest dana držali službenice u zatočeništvu one se s njima emocionalno povezale i kada su oslobođene, nisu htjele da svjedoče protiv bandita. Znanstvenici izučavali taj fenomen, nazvali ga „šokholmskim sindromom“ i zaključili da se radi o kompliciranoj bolesti – žrtve misle da im sigurnost i preživljanje zavisi o dobroj volji otmičara, agresora, pljačkaša, zavole ih i ne mogu bez njih.
Ako je suditi po dosadašnjim izborima u BiH , većina onih koji ovdje žive oboljeli su od „štokholmskog sindroma“ – glasaju za otmičare demokratije, ljudskih i građanskih prava, čak i slobode smijeha.
Dogovor naroda
Novi izbori u BiH su na pragu pa su se Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović svojim, davno isukanim, britkim noževima ličnih interesa razmahali i još će. Znaju da im pobjeda širi moć do neslućenih razmjera, a moć sa sobom donosi novac i sve što uz njega ide. Može li 2. oktobar biti praznik demokratije dok ti britki noževi vitlaju nad glavama, a ljudi boluju od „štokholmskog sindroma“.
U fingiranoj svađi koja je sasvim planski baš sada na sceni, Dodik i Čović, ako ništa drugo, ne kriju da im mrak padne na oči i dobiju ospice na ideju o građanskoj državi. I Izetbegović dobije ospice, ali se javno, svakako lažno, predstavlja borcem za državu koja će funkcionirati na građanskim načelima. Da je drugačije, morao bi glasno i jasno ustati protiv onoga što je uradio njegov otac Alija.
Tog 26. maja 1990. na osnivačkoj skupštini SDA u Sarajevu Alija Izetbegović je bio precizan: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi i sačiniti samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike može odrediti samo narod na slobodnim izborima“.
Nestaje čovjek
Tada i time su građani i građansko uređenje gurnuti u jarak i poništeno je sve što je do tada bilo i valjalo. Podsjećanja radi, 30. juna 1944. na zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu usvojena je Deklaracija o pravima građana BiH. Tek četiri godine kasnije Ujedinjene nacije su usvojile Deklaraciju o ljudskim pravima.
Ono što je Alija Izetbegović proglasio dogovorom naroda pretvoreno je u konstitutivnost naroda i najdirektniji je protivnik svim ljudskim pravima, društva i države. Najbolje je to objasnio Sanjanin dr. Edin Šarčević, profesor na Pravnom fakultetu Univeziteta u Lajpcigu: „U dogovoru naroda nestaju sam čovjek, njegova nepovrediva prava i njegovo dostojanstvo“. Dodik, Izetbegović i Čović dogovor odnosno konstitutivnost naroda pretvorili su u svoje režime na teritorijama BiH na kojima vladaju njihovi SNSD, SDA i HDZ. Istovremeno, svjesno su izazvali rat između nacionalnog i građanskog kako vlast ne bi zajedno i u istoj mjeri zastupala ravnopravnost građana i nacionalnu ravnopravnost.
Sve u svemu, Milorad, Bakir i Dragan sebe su postavili za jedine, kako kažu, legitimne predstavnike Srba, Bošnjaka i Hrvata i s te pozicije ne dozvoljavaju da bez njih bilo ko i bilo šta uradi.
Baš zato su oni i njihovi prethodnici uništili čak i pomisao na bosanskohercegovački nacionalni identitet, a zagovornici te ideje su neprijatelji i izdajnici naroda kojem pripadaju. Oni nikada ne govore o bosanskohercegovačkom narodu i njegovim interesima nego samo o Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. To su Milorad, Bakir i Dragan radili ili rade kao članovi Predsjedništva BiH čime su učinili ništavnom zakletvu koju su položili i potpisali.
Inače, članovi Predsjedništva BiH biraju se prema građanskom principu, oni ne zastupaju narode nego građane i obavezni su da rade u interesu države i bosanskohercegovačkog naroda.
Ko je u opasnosti
Baš zato što su šefovi SDA, HDZ-a i SNSD-a koji se, uzgred rečeno, ideološki i politički nimalo ne razlikuje od SDS-a, razvalili bosansku Hercegovinu i hercegovačku Bosnu, ovdje nisu ugroženi ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci - u opasnosti su jedino građani, Bosanci i Hercegovci. Oni su za aktuelnu vlast ništa, nisu čak ni jedna od 17 nacionalnih manjina. A postoji bosanski jezik, hercegovački govor, bosanska kuhinja, odjeća, muzika, književnost, arhitektura…
Kako god, zbog nepostojanja bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta, BiH je država mimo svijeta - bez zajedničkog glasa i jedne adrese. Istina, već decenijama ima nekoliko adresa koje su odredili akteri dogovora naroda: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Beograd, Zagreb, Ankara, Teheran…
Lažući sebe i druge o ostvarenom visokom stupnju demokratije, ljudskih prava i sloboda, BiH dočekuje izbore. Za ove u oktobru pogrešno je kazati da su historijski, oni se zbog sadašnjosti i budućnosti mogu jedino okvalifikovati sa „sada ili nikada“. Rezultat ne zavisi od naroda jer narod ne bira nego od onih koji biraju – građana birača, odnosno radnika, seljaka i poštene inteligencije, svakog ponaosob i njihove snage da raskuju nacionalizam kao klicu fašizma i stave na čizmu one koji nacionalizmom čuvaju i šire osobnu moć.
P.S. Dozvoljavam mogućnost da nekome ove tri zadnje rečenice liče na fraze, ali samo su podsjećanje uoči 2. oktobra „praznika demokratije“.
