Sve je počelo krajem 2024. godine nakon humorističnog skeča o kompaniji „Pretend to Work Co.“ (Pretvaraj se da radiš). Ono što je bila fikcija, brzo je postalo stvarnost u Pekingu, Šangaju i Šenženu. Za oko 4 do 7 dolara dnevno, korisnici dobijaju sve što jedan moderan ured nudi: sto, brzi internet, grickalice, pa čak i lažne platne liste.
Slogan jedne ovakve firme iz Šenžena pogađa pravo u centar: „Najbolji dio posla nije plata, nego ljudi oko tebe koji se pretvaraju da su zaposleni.“
Zašto bi iko plaćao da se pretvara?
Lokalni mediji i sociolozi objašnjavaju da ovi prostori služe kao štit. U kulturi u kojoj je rad osnova identiteta, nezaposlenost nosi ogromnu sramotu.
Izbjegavanje stigme: Ljudi oblače košulje i odlaze od kuće kako ne bi morali priznati zabrinutoj porodici da su ostali bez posla.
„Prokletstvo 35“: U Kini vlada uvjerenje da su radnici iznad 35 godina prestari i preskupi za tehnološki sektor, što stvara masovnu paniku među zaposlenicima na sredini karijere.
Psihološka forma: Boravak u uredskom okruženju pomaže ljudima da ostanu u „radnom ritmu“ dok traže novi angažman.
Ekonomija nezadovoljstva: Novi rječnik kineskog radnika
Kineski radnici su razvili specifičan vokabular za opisivanje krize kroz koju prolaze:
Neijuan: Besmislena i iscrpljujuća konkurencija u kojoj svi rade više, a niko ne napreduje.
Tangping: Doslovno „ležati ravno“ – odustajanje od karijerne trke i svođenje troškova života na minimum.
Moyu: „Loviti ribu u mutnom“ ili diskretno zabušavanje na poslu.
Istina iza naslova: Oni zapravo rade naporno
Iako se zovu „lažni uredi“, novinari koji su posjetili ove prostore otkrili su iznenađujuću istinu: ljudi tamo zapravo rade više nego ikad.
Zhu Jun, osnivač jednog ovakvog ureda u Pekingu, objašnjava da su njegovi klijenti uglavnom freelanceri ili ljudi koji su napustili korporacije da bi pokrenuli vlastiti biznis. Naziv „Pretvaraj se da radiš“ koriste kao marketinški alat koji privlači pažnju, ali i kao neku vrstu emocionalne sigurnosne mreže.
Ako njihov novi startup propadne, uvijek mogu reći: „Pa ionako sam se samo pretvarala da radim“.
Solidarnost u razočaranju
Xiang Biao, direktor Instituta Max Planck, smatra da je ovaj fenomen krik nezadovoljstva društvenim normama. Ljudi su svjesni da su klasični uredski poslovi postali „slijepa ulica“ i kroz ove prostore traže solidarnost.
Danas ti uredi služe kao baze za novu generaciju digitalnih poduzetnika koji svoje proizvode prodaju uživo preko aplikacija poput Douyina, pokušavajući unovčiti pažnju javnosti u vremenima kada tradicionalne kompanije više ne nude stabilnost.