Iker Casillas bio je čovjek reflektora, ali nije bio stvoren da pod njima ostane zauvijek.
Bio je posljednja linija odbrane, stijena između protivničkih ambicija i dresa Real Madrida. Branio je nemoguće, dizao pehare kao kapetan Španije, ljubio Saru Carbonero pred milijardama – i izgledalo je kao da njegov život nije scenarij, nego legenda. No čak i legende imaju svoje pukotine. Ponekad one nisu vidljive izvana, ali iznutra – bole.
Zavjesa je pala naglo, gotovo okrutno. Srčani udar na treningu Porta bio je trenutak kada je shvatio da više ne kontrolira vlastito tijelo. On, koji je toliko puta čudesno kontrolirao sve ostalo. Objesio je rukavice o klin, ne zato što je želio, već zato što je morao. I to boli više.
A onda – raspad braka s Carbonero, ženom čiji je poljubac pred kamerama 2010. postao simbol fudbalske romantike. Bili su sinonim za sretan završetak, ali život ne zna za scenarističke zakone. Nakon više od desetljeća, njihova je priča došla do kraja. Iker je ostao sam – bez terena, bez partnerice, bez uloge.
725 nastupa za Real, 167 za Porto, svjetski i evropski prvak – ali večeri su mu tihe, preduge.
"Ne spavam kako treba. Trudim se izgledati kao da sam dobro, ali zapravo ne uživam u životu. Puštam stare pjesme, ali više ne mogu sanjati". iskreno je priznao.
I nije to bila rečenica iz intervjua – bila je to istina koju većina bivših sportaša skriva, jer nije herojstvo pokazati slabost.
Danas povremeno objavi sliku iz nekog sela, daleko od glasnih ulica i digitalnog svijeta. Ne da bi se pohvalio – nego da bi se sakrio. Slika je dobila hiljade lajkova, a među komentarima i onaj od Gerarda Piquéa: „Izgleda da te udario voz.“
Ali osmijesi više ne dolaze lako.
Iker Casillas danas živi među uspomenama. One su nekad blistave, ali s vremenom i najblistavije blijede. Njegovo povlačenje nije bilo odlazak s vrha – bio je to pad bez upozorenja. A nakon buke stadiona, ostala je tišina. U njoj, možda, traži novo značenje. Možda čak i novi san.