“Smak” je jedna od onih rijetkih grupa, čija muzika se uvijek sluša. Oni su pravi rok klasik sa područja bivše Jugoslavije, čija alfa i omega je genijalni gitarista Radomir Mihailović Točak. Pamti se izjava Dade Topića koji je za Točka rekao da je "druga strana medalje Jimija Hendrixa”.
Ko nije uživao uz "Ulazak u harem", “Blues u parku”, “Daire”, “Satelit”, “Šumadijski blues”, “Crna dama”, “Plava pesma”, “Ljudi nije fer”, “Profesore”… teško da zna šta je pravi rok.
Točak danas živi u svom svijetu satkanom od porodice, muzike, filozofije i svog unutrašnjeg svijeta. Izbjegava javnost a kazao je kao inače ne daje nikakve intervjue osim potpisnici ovih redova.
Autogram za čitaoce Raporta
U ekskluzivno i veoma otvorenom intervjuu Točak je govorio - naravno o “Smaku”, ali i drugim zanimljivim tema. A na svojoj fotografiji, koju nam je poslao iz Beograda, dao je i autogram za čitaoce "Raporta".
Šta se s Vama dešava, gdje ste, čime se bavite?
To je pravo pitanje, ali evo i odgovora: Moj dan ovdje u Beogradu počinje rano, još u 4.30 sati, tada ustajem i vježbam par sati, učim muziku jer je ona beskrajna, i tek sada vidim koliko stvari treba da saznam. Pa, sviram uglavnom jazz standarde, pokušavajući da na njih improvizujem.
Nadam se da Vas zdravlje služi?
I ja se tome iskreno nadam, moje su godine tu (75), manje se krećem spolja, ali puno više ka unutra. Sada vidim da je ranije za tako nešto falila životna zrelost, valjda priroda zna šta radi sa mnom, u to vjerujem.
Ono što armiju fanova grupe “Smak” najviše zanima svirate li i imate li koncertnih planova? Šteta je da gitaristički genije poput Vas ne svira.
Hvala na takvoj ocjeni. Prošle godine smo opet pauzirali, jer je naš bubnjar Slobodan Stojanović Kepa imao čak tri operacije na kičmi i tek sada je u redu, reklo bi se. Godine 2023. smo iz tih razloga osnovali „Smak plus“, ekipu koja inače nastupa na našim koncertima (Dejan Stojanović Kepa JR - bubnjevi, Dejan Zdravevski - klavijature, Filip Milanović - bas gitara, Jovan Pantić - vokal) kojima su se priključili gitaristi Jovan Mitrović i Miroslav Mihailović, kao i Kepin unuk Marko Stojanović, također bubnjar. Svirali su na raznim festivalima u Srbiji, u Crnoj Gori, u BiH. Ali nisu nastavili sa daljim radom kako je planirano. Fanovi su očekivali njihov autorski udio što je u međuvremenu izostalo.
Na pitanje da li će „Smak“ zasvirati još koji put, moram reći da to niko ne zna. Okolnosti vezane za rok koncerte pa i za naš nastup sada nisu ni izdaleka iste kao što je to bilo ranije. Produkcijska logistika je drastično skuplja i koncerata gotovo da nema, jer postojeće agencije nisu u stanju da stanu iza organizacije koncerata.
Vjerujem da ni to neće biti prepreka ukoliko zaista bude potrebe da baš mi nastupimo.
Ja lično tako nešto želim, naravno. Ljudi treba da osjete naš zvuk kao što je to bilo na gradskim trgovima u Kragujevcu i Čačku 2022. Drugim riječima živim za tako nešto. Da je sve do nas odmah bi bilo pokrenuto.
Mi rokeri smo kao 'psi' lutalice
Kažu da Vas nikad novac nije zanimao, pa ni kada ste bili na vrhuncu slave?
Vjerujem da je novac jedan od krivaca za današnju „patologiju“ življenja. Imam osjećaj da su prave vrijednosti „otete“ i da umjesto njih imamo „dogovorene“ vrijednosti. Dobar dio mladosti sam proveo u materijalnoj oskudici pa nisam ni navikao da bilo šta imam više od onoga što mi je nužno potrebno. S druge strane znam da postoje sposobni i preduzimljivi ljudi koji ipak nešto stvaraju, za šta je novac stvarno potreban. Meni lično nije.
Pratite li muziku današnjice, ima li nešto što Vam se sviđa?
E, ovo je teško pitanje za mene. Inače se jako zaljubim u neku pjesmu ako mi se baš svidi i uporno je slušam danima, posebno ako je u pitanju neka koju i moji unučići vole da čuju. Meni je to izgovor da bih je i sam slušao. Pošto oni još ne znaju da rukuju daljinskim upravljačem, ja sam njihov DJ. Što se stranih izvođača tiče naletio sam na numeru „Here In My Heart“ benda „Scorpions“, i evo svima preporučujem da čuju kako to izvode u duetu Lyn Liechty i Klaus Meine, frontmen „Scorpionsa“. To je divna rok balada što je inače specijalnost tog benda.
Na sceni našeg kulturnog prostora (domaćoj), gotovo da nemam šta da istaknem. Kao da je muzika stala, bar ona na koju smo navikli, mislim konkretno na izdavačku djelatnost, koja u zadnje vrijeme izostaje. Muzika i muzičari trpe zaista veliku depresiju. Na neki način se to odslikava i na društvo. Ranije smo imali pjesmu, imali smo i humor. Danas to nedostaje samo starijima. Ne vjerujem da se to ne bi sviđalo i mlađima, ali nešto ih je dovelo u ovu situaciju. Okolnosti su danas drukčije. Ovdje bih uputio zainteresovane, a i sve one koji vole domaću muziku, na YouTube kanal „Rock Reacts“ što je zapravo jedan kanadski YT influenser, koji pored ostalog reaguje na bendove i izvođače širom bivše Jugoslavije.
Za sada su tu nekih 160 videa preuzetih sa YouTube platforme. Opšti je utisak da taj čovjek čini vrlo pozitivnu stvar za ljude naših dijaspora po svijetu, a posebno u Americi i u Kanadi. Oni aktivno prate, slušaju, ocjenjuju i komentarišu sve što se tamo objavi. Dobra muzika plus nostalgija utiču na te ljude, jer su i sami doprinijeli da tamošnje ljubitelje roka zainteresuju za našu bivšu i sadašnju scenu. Svi imaju potrebe da objasne koliko je muzička scena u bivšoj YU bila jaka u odnosu na mnoge druge države, bar što se tiče rok i pop muzike.
“Smak” danas sluša i mlada publika. Sigurno Vam to imponira?
Da, to treba istaći kao jedinu pozitivnu stranu ovog vremena bar kada je naša muzika u pitanju. Nesmanjenim tempom ljudi prate naše nastupe još iz Kruševca 2005., iz beogradske Arene 2012., sa Ušća 2015., iz Kragujevca 2022., Čačka također… Govorim o videosnimcima sa YouTubea. Drugih izvora nema, jer su izdavačke kuće odavno prestale da objavljuju bilo šta bez spoljne inicijative. Rok više nije samo zabava, samo muzika, nego je još uvijek važeća životna filozofija, ne samo mladih ljudi jer su neki rokeri, evo ušli i u devetu deceniju života.
Ali kao i svaka druga, tako se i ova filozofija bori za svoje mjesto u modernom svijetu. Mladi ljudi imaju prirodnu sklonost ka onome što je i nas nekad grijalo i vuklo da radimo muziku koja je srećom tada bila veoma u modi. Tome bih želio samo da dodam, ne vidim kako nešto drugo, što je inače u ponudi, može da bude filozofski iznad ovdje pomenutih stvari. Sa ogradom da je riječ o mom ličnom stavu, jer kroz druge stvari u svom životu nisam uspio da dođem do sličnih shvatanja.
Jeste li u kontaktu s nekim od kolega muzičara?
Naravno, u svakodnevnom kontaktu sa ljudima koji isto rade i slično misle. Situacija i ranije nije bila baš puno sretnija. Mi (mislim na rokere) smo kao „psi“ lutalice, nemamo svoju „zidanu" zgradu na kojoj velikim slovima piše "rock", gdje svako ko ima talenat i vrijednost može da krene od nule. Tako nešto kao instituciju su već odavno stvorili teatarski i filmski ljudi. Od njih još uvijek učimo. Oni bar imaju kultna pozorišta gdje održavaju svoju izvođačku djelatnost i to bez pomoći raznih agencija. Nešto slično su po svijetu ostvarili i klasični muzičari, mislim na operske i simfonijske dvorane. Rok je još uvijek na nivou putujućeg cirkusa. (I cirkusi imaju svoje šatore).
Vaše porijeklo je, ako se ne varam, iz Bosne i Hercegovine. Kakve emocije danas u Vama budi spomen zemlje Vaših predaka?
Sve što bivam stariji to me vuče da posjetim Stolac odakle potiče moj otac. Toliko sam od njega puta čuo riječ Bregava a tu rijeku nikad nisam vidio uživo. Zatim, ne znam ni gdje je njihova rodna kuća, mada je nju moj otac zvao „izba“. To su vjerovatno bile građevine od naređanih kamenja sa ognjištem unutra. Djeca bi inače golišava spavala preko noći u pepelu, jer je to topla i čista materija, da bi ujutru to sprali sa sebe na obali pomenute rijeka. Zato su svi bili i zdravi kao dren, što bi on rekao. Njegov otac je bio trgovac ribom ukljevom, možda još neko zna o kojoj je ribi riječ.
Zaim, Safet, Zehra...
Da li još uživate slušajući sevdalinke starih bh. majstora?
Kako da ne, pored pomenutih u našim prethodnim intervjuima a mislim na Zaima, Safeta, Zehru, Himzu iz BiH, pomenut ću još i Milicu Popović, Nadu Mamulu, Nestora Gabrića, Aleksandra Sarijevskog, iz Srbije i iz Makedonije. Prije nekoliko godina upoznajem mog kolegu Emira Hotu koji mi se hvalio da je sa također s našim kolegom gitaristom Murisom Varajićem osnovao žanr pod nazivom „sevdah metal“! Pa, onda i ja spadam u taj pokret, jer sam odavno snimio "Ulazak u harem". "Naravno“, reče Emir, "mi Vas ubrajamo u pionire tog pokreta."
Na koncu, rekli ste mi da inače ne dajete intervjue. Zbog čega izbjegavate javnost?
Reći ću prosto, svaki javni nastup riječima jeste politika. Moje opredjeljenje je na suprotnom kraju, bavim se filozofijom tako što učim i radim muzičke poslove. Konkretno mislim na estetiku pa i na metafiziku. Te dvije oblasti su mi prirodno dopale i ja sam ih prihvatio sasvim logično. Za razliku od ostalih grana filozofije, u estetici i metafizici ništa ne može neosporno da se dokaže, ali može da se ukaže i da se pokaže.
P.S. U ranijim vijekovoma mudrost je prenošena uglavnom pismom, ovaj pa i prethodni su donijeli nove načine ispoljavanja istine kroz fotografiju, fonogram, film, radio, TV, i na kraju internet. To su vidovi proširenih mogućnosti filozofskog ispoljavanja. Svjedoci smo toga da tonovi, boje, stihovi, gluma, igra, režija, produkcija neće toliko dijeliti ljude kao događaji iz dalje prošlosti. Muzika i vjera, to su stvari koje sam odabrao za svoj život.