Najgora nuklearna nesreća u historiji svijeta razorila je grad i ljudska tijela na način koji se do tada smatrao nezamislivim. Među onima koji su se direktno suočili s posljedicama bio je i Oleksij Breus, tadašnji uposlenik nuklearne elektrane Černobil, koji je svega nekoliko sati nakon katastrofalne eksplozije dobrovoljno ušao u kontrolnu sobu reaktora broj četiri.
Katastrofa iz 1986. godine decenijama je ostavljala duboke posljedice na ukrajinsku zajednicu, ali nuklearno zračenje je otrovalo i samog Breusa tokom samo jedne smjene. Danas 67-godišnjak, Breus je u elektrani počeo raditi 1982. godine, a kobne noći bio je posljednji čovjek u kontrolnoj sobi kada je reaktor broj četiri otkazao tokom testa sigurnosti.
U razgovoru za BBC, Breus je rekao da nagrađivana serija „Černobil“ nipošto nije pretjerala kada je prikazala brze, duboke i vidljive učinke eksplozije na ljudsko tijelo. Slične riječi uputio je i za Sky News, opisujući svoj dolazak na posao tog jutra 1986. godine.
„Izgledalo je kao da će to biti masovna grobnica“, rekao je Breus. „Bio sam siguran da je cijela noćna smjena tamo poginula. U trenutku eksplozije bio sam u Pripjatu, u svom stanu. Čvrsto sam spavao, nisam ništa čuo niti vidio. Ujutro sam trebao na posao i tako sam i uradio. Nisam znao ništa o nesreći, samo sam sjeo u autobus i otišao na posao.“
Dodao je kako je tek po dolasku shvatio razmjere katastrofe. „Kako sam se približavao elektrani, iz autobusa sam vidio da je blok uništen. Uvijek kažem da mi se kosa digla na glavi kada sam to vidio.“
Breus priznaje da tada nije razumio zašto su on i drugi radnici uopšte dovedeni na mjesto nesreće. „Ispostavilo se da je još uvijek bilo mnogo posla koji je trebalo obaviti“, rekao je.
U periodu neposredno nakon eksplozije, razgovarao je s Oleksandrom Akimovom, voditeljem smjene, i operaterom Leonidom Toptunovom. „Bilo je jasno da im je loše. Bili su jako blijedi. Toptunov je doslovno pobijelio“, prisjetio se Breus. Obojica su umrla nekoliko sedmica kasnije od akutnog radijacijskog sindroma.
Opisujući druge kolege, rekao je: „Koža im je bila jarko crvena. Kasnije su umrli u bolnici u Moskvi. O izloženosti zračenju, crvenoj koži i opekotinama se mnogo govorilo, ali nikada to nije bilo prikazano na ovaj način.“
Ni sam Breus nije prošao bez posljedica. Do kraja smjene izgledao je, kako kaže, kao da je bio na intenzivnom sunčanju.
„Kada sam završio smjenu, koža mi je bila smeđa, kao da sam imao pravi ten po cijelom tijelu. Dijelovi tijela koji nisu bili prekriveni odjećom, poput ruku, lica i vrata, bili su crveni“, rekao je.
Prema podacima sovjetskih vlasti, u sedmicama nakon eksplozije 29 radnika elektrane i vatrogasaca umrlo je od akutnog radijacijskog sindroma, dok su još dvije osobe preminule od povreda zadobijenih u samoj nesreći.
Među prvim vatrogascima bio je i Vasilij Ignatenko, koji je bio potpuno nesvjestan opasnosti. Preminuo je 13. maja 1986. godine. Jedan od najstrašnijih trenutaka bio je kada su trojica radnika morala zaroniti u kontaminiranu vodu ispod tunela kako bi otvorila ventil za odvod i spriječila još razorniju eksploziju. Oleksij Ananenko, tada glavni inženjer, opisao je svoju odluku: „To je bio naš posao. Da to nisam uradio, jednostavno bi me otpustili.“
Tragično je što su se neki stanovnici Pripjata približili mjestu nesreće iz znatiželje. Ananenko je ispričao primjer čovjeka koji je ujutro 26. aprila biciklom otišao na most da vidi šta se dešava. Dobio je blaži oblik akutnog radijacijskog sindroma.
Breus smatra da je Černobil označio kraj sistema tajnovitosti. „Ta beskorisna tajnost bila je jedan od razloga katastrofe. Kada su operateri pritisnuli crvenu tipku, reaktor se nije zaustavio, nego je eksplodirao“, zaključio je.
Njegovo svjedočanstvo ostaje jedan od najsnažnijih ličnih zapisa o katastrofi koja je zauvijek promijenila historiju nuklearne energije i odnos društva prema istini i odgovornosti.