Evolucija u reality televiziji je prirodna, zapravo, nužna. Da bi emisije opstale, moraju se mijenjati kako bi izbjegle monotoniju, ali istovremeno zadržale svoj identitet. Kod popularne Netflixove serije Love Is Blind, evolucija žanra bila je vidljiva kroz deset sezona: od fascinantnog društvenog eksperimenta do površne zabave.
Sezona smještena u Ohiju obilježava desetu sezonu serijala. Kada je počela 2020. godine, predstavljala je svojevrsnu prekretnicu, ne samo za reality emisije o spojevima, već i za način na koji promišljamo veze u stvarnom životu. Ideja je bila jednostavna, ali ambiciozna: mogu li muškarci i žene zanemariti fizičku privlačnost i pronaći partnera isključivo kroz emocionalnu povezanost? U početku se činilo da je odgovor potvrdan. Međutim, deset sezona kasnije, jasno je da je eksperiment počeo gubiti smisao. Od situacije u kojoj je Jessica Barrett ostavila Chrisa Fusca jer on, kako kaže, preferira “pilates djevojke”, do činjenice da su se neki učesnici poznavali i prije samog ulaska u “pods”, jasno je da to više nije ista emisija. “Love Is Blind” treba ozbiljan reset.
Učesnici sve više promašuju poentu eksperimenta
Kao i u svakom reality formatu, kasting je presudan. Gledaoci moraju mariti za učesnike, ali oni moraju biti i autentično zainteresirani za koncept emisije. U formatu poput “Love Is Blind” ključno je pronaći ljude koji zaista žele istražiti dubinu emocionalne povezanosti. Kada se učesnici regrutiraju površno, eksperiment gubi vjerodostojnost.
U prvim epizodama šokantno je bilo slušati Chrisa kako govori Jessici da mu treba “više u spavaćoj sobi” i da njegova fizička privlačnost prema njoj nije onakva kakvu obično osjeća. Jessica je prekinula odnos jer joj je to bio udarac na samopouzdanje. No, nije bio jedini. Sve češće učesnici pokazuju razočaranje izgledom partnera nakon susreta licem u lice. Taj trend postaje sve izraženiji iz sezone u sezonu, piše Collider.
Misija emisije potpuno je potisnuta
Srećom, nisu svi parovi fokusirani isključivo na izgled. Ove sezone ističu se pojedinci poput Emme Betsinger, koja je otvoreno govorila o svojim nesigurnostima zbog ožiljaka od prekanceroznih mladeža, kao i o brizi da bi njena zdravstvena historija mogla utjecati na buduću djecu. Razgovori koje je vodila s Mikeom Gibneyjem pokazali su kako bi eksperiment trebao funkcionirati, kroz iskrenost i duboku komunikaciju. Ipak, dominantna tema među gledaocima jeste opsesija muških učesnika fizičkim izgledom partnerica.
Iako par poput Christine Hamilton i Vica St. Johna djeluje najstabilnije i najizglednije za brak, fokus emisije nije na njihovoj priči, već na dramama ostalih parova. Susreti učesnika koji se nisu spojili često prerastaju u pokušaje sabotiranja postojećih veza, što dodatno udaljava emisiju od njenog prvobitnog cilja.
Vrijeme je za jednu zaista kvalitetnu sezonu
“Love Is Blind” ima briljantnu premisu, ali emisija kakva je nekad bila više ne postoji. Potrebno je pažljivije birati učesnike koji su zaista kompatibilni i spremni na ozbiljne razgovore o politici, vjeri i porodici, temama koje su nekada bile srž eksperimenta. Danas su takvi momenti u drugom planu. Prošla su vremena para poput Lauren Speed-Hamilton i Camerona Hamiltona, koji su simbolizirali uspjeh koncepta.
Možda bi, umjesto dvije sezone godišnje, produkcija trebala fokus prebaciti na jednu snažnu sezonu u kojoj će “uzimam” zaista imati težinu. Nakon devete sezone bez ijednog braka, entuzijazam publike slabi. Deseta sezona ponovo se oslanja na dramu, umjesto na uzbuđenje ideje da je moguće pronaći ljubav, bez da se partner prethodno vidi.