Da je Dragan Marinković Maca (58) jedan od najpopularnijih glumaca na ovim prostorima, potvrde su njegove hit-predstave, a kako stvari stoje još jedna je na vidiku.
Za premijeru Macine monodrame "Lajf Kouč" 5. februara u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu karte su planule, a prva repriza je dan kasnije- 6. februara.
Maca secira današnje društvo s brutalnom iskrenošću i humorom koji boli, a Sarajevo je očigledno gladno takvih priča.
Nisam rektalni alpinista, ali Rajvosa je Rajvosa
"Hvala Sarajevo, ali eto navikao sam publiku da mi vjeruje. Tako sam vaspitan da izdati ne znam, da ne živim na krilima stare slave bilo kojeg projekta. Radim dugo na ovoj predstavi, imao sam potrebu da dam omaž vremenima u kojima živimo. Predstava je sjajna, drugačija, autentična, revolucionarna, katarzična, emotivna i vrlo duhovita", poručio je Maca na početku razgovora za Raport.
Dolazite u rodni grad. Je li drugačije izaći na domaći teren nego negdje drugo?
Normalno. Nisam rektalni alpinista i ostalo, ali Rajvosa je Rajvosa. Sarajevska publika je vrlo ozbiljna, teatarski obrazovana, potkovana. Tako da nema laži, nema prevare. Ja tako ne volim na foru, na imidž, na brend. Tako ja ne znam. Ima raznih koji tako na foru uzimaju, ja to ne volim. Ja cijenim publiku, publika cijeni mene i najbolji je pokazatelj kad ljudi nisu ni vidjeli o čemu se radi, pa ipak kupe kartu i vjeruju ti. Drago mi je što sam odrastao u tom gradu gdje nema folova, gdje nema zvijezda i nema "podrazumijeva se".
Kako Vam sada izgleda Sarajevo kad dođete?
Nemam pojma, ja sam ti isto luda Mara tamo-vamo. Znam da je malo palo snijega, pa kolaps, kao i na cijelom Balkanu. Sve je to u sto grama.
Sudeći prema Vašim objavama na društvenim mrežama Vi ste pažljiv posmatrač svega onoga što se dešava u cijelom regionu.
U ovoj predstavi ja imam dosta o tim stvarima, dao sam omaž načinu života i o nama samima. Ta predstava je i kritična i samokritična. Evo citat iz predstave:
"Ne možemo naprijed, ne možemo nazad, visimo bespomoćni, prikovani za svijet, koji je naših ruku djelo."
Tako nam je kako nam, tu smo gdje smo. Što ne znači da ne trebamo težiti ka boljem, jer puno ljudi odlazi sa naših prostora. Neki dan sam bio po Njemačkoj i kažu više sad ima raje da je došlo nego '95. Što je poražavajuće. Imam dio u kojem govorim upravo o ljudima koji bježe od stvarnosti, pa bježe iz zemlje. Jer im je lakše da nose nostalgiju u koferu nego razočarenja u grudima.
Eto vidiš ovi ratuju, mi smo se izratovali
Secirate stanje u regionu u Vašim predstavama. Kad to radite vidite li neki izlaz, vidite li svjetlo na kraju tunela? Šta nam se ovo dešava?
Sami smo krivi za sve to, niko ti nije drugi kriv. Nismo mi okupirani... Kad radiš na sebi onda mijenjaš svijet. A ne nekog drugog mijenjaš pa misliš da će tebi biti bolje. Ako ne kreneš od sebe ne može ti biti bolje nigdje. Kad bi se svi vratili sebi, porodici i bavili se sobom i svojim životima svijet bi bio mnogo ljepše mjesto za život nego što je danas.
Cijeli svijet je otišao, a mi smo samo recidiv svega toga. Nadam se samo da nema budala... Eto vidiš ovi ratuju, mi smo se izratovali. Nemojte više da mi, dosta od nas...
Kao što je rečeno: "U ratu država daje topove, bogati volove, a siromašni svoje sinove. Kad se rat završi država uzme svoje topove, bogati dobiju nove volove a sirotinja traži grobove..." To nemojte nikada zaboraviti.
To je strašno. Imamo djecu...
Normalno, i ja drugačije razmišljam. Devedesetih sam bio samac, sad ima dvoje djece, sad da mi ih neko uzme za čije ideale, za čije babe zdravlje. Drugačije čovjek razmišlja, mi smo tada bili mladi, upali... 30 godina nam uzimaju na istu foru, ali mi smo kolateralna šteta tih budala, koji tako razmišljaju. Imam ja to u predstavi. "Ratujemo da bismo uspostavili mir". Klasični nonsens.