Genocid u Srebrenici u kojem je ubijeno više od osam hiljada nevinih bošnjačkih muškaraca i dječaka zauvijek je tugom i bolom obilježio i živote njihovih porodica, preživjelih žrtava, ali i svjedoka genocida.
Punih trideset godina preživjele žrtve genocida tuguju, boluju i čeznu za svojim najmilijima koje su im zločinci zauvijek otrgnuli iz zagrljaja.
U genocidu ubijene čitave porodice
Uprkos njihovom bolu i nikad prežaljenim sinovima, očevima, braćom, supruzima, preživjele žrtve genocida već tri decenije svjedoče o razmjerama i detaljima golgote koju su prošli julskih dana 1995. godine, boreći se za istinu i zato da se zlo nikada ne ponovi.
Nažalost, svake godine među nama je sve manje i onih koji su preživjeli genocid, a kojima su u genocidu ubijeni najmiliji.
I dok s jedne strane i danas, na tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici o ubijenima govore njihovi preživjeli članovi porodica, s druge strane genocid je ugasio čitave porodice.
O jednoj takvoj porodici u kojoj više nema preživjelih, njihovoj tragediji, sjećanje čuva Memorijalni centar Srebrenica-Potočari.
Riječ je o porodici Fehima i Nure Muminović.
U genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeni su otac Fehim Muminović i njegovi maloljetni sinovi Suljo koji je u to vrijeme imao 16 godina i Saudin koji je imao tek 13 godina.
Jedino je preživjela majka Nura, koja je preminula 2005. godine. Kažu, srce joj je prepuklo od tuge i boli za najmilijima.
Do jula 1995. godine porodica Muminović živjela je u srebreničkom selu Slatina udaljenom od centra grada oko 15 kilometara.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, Nura sa sinom Saudinom kreće prema bazi UN-a u Potočarima, a Fehim je sa Suljom otišao u šumu, na 'put smrti'.
Na tom putu smrti ubijena su obojica.
Svjedočenje majke o tome kako su joj zločinci oteli sina
Nura je sa Saudinom, koji je tada imao trinaest godina, stigla do Potočara.
“Mene je najviše uzeo strah, vidim moje dijete poodraslo, trinaest mu godina. Bog dao ono raste. Kad smo pošli (prema autobusima, op. a.), oni su napravili prolaz, ovako, sve se pofatali dva po dva. Sad tuda ideš, po jedno ili po dvoje, samo tako možeš proći. Kako moje dijete ide preda mnom, ja ga preda se, a onaj ga jedan dočepa. Kaže: 'Ne možeš ti sa ženama.' Ja povuci, povuci dijete. Ote' ja njega. Dočepa ga drugi. Odgurnu mene, o'sova mi majku i Boga. Odvedoše mi dijete. 'Para nemam, imam kuću novu, neuseljenu, prepisat ću ti, daj mi dijete.' Kaže: “Ne brini, neće im niko ništa, svi će se evakuisati.” I tako, ne dadoše mi dijete”, ostala je zabilježena izjava Nure Muminović, koja nije dočekala da identifikuje i ukopa svoje sinove i supruga.
Nakon što su Saudina srpski vojnici odvojili i nisu mu dali da uđe u autobus sa majkom, njegov djed Hamed, koji je već bio ušao u autobus, molio je da mu puste unuka koji je bio dijete. Međutim, i njega su izveli iz autobusa i odvojili, te ih zajedno ostavili u Potočarima, nakon čega su ubijeni.
Dok ju je zdravlje služilo, Nura je učestvovala na svim protestima majki Srebrenice u Vogošći i Sarajevu, gdje je živjela. Nura nije dočekala identifikaciju muža i sinova. Od boli za njima umrla je u januaru 2005. godine.
Djed Hamed i unuci Suljo i Saudin ukopani u Potočarima
Posmrtni ostaci djeda Hameda pronađeni su u masovnoj grobnici Grbavci. Klanjana mu je dženaza i ukopan je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima 2006. godine.
Tri godine nakon toga, na kolektivnoj dženazi u Potočarima pored djedovog mezara, nakon identifikacije, ukopani su braća Suljo i Saudin. Njihov otac Fehim Muminović još uvijek nije identifikovan.
Braća Suljo i Saudin, obojica maloljetni, jednom šesnaest drugom tek trinaest godina, ubijeni su, a o njihovom postojanju svjedoče nišani i jedna predratna crno-bijela fotografija s njihovom majkom Nurom.
Danas u Potočarima, u dolini 'bijelih nišana' nema nikoga iz uže porodice Muminović, ali će Sulji, Saudinu i njihovom djedu Hamedu, hiljade ljudi proučiti Fatihu ili na neki drugi način uputiti molitvu pred njihove duše.