Ruski agresorski rat protiv Ukrajine počeo je 24.februara. Vladimir Putin ga opisuje kao "specijalnu vojnu operaciju u Donbasu". U tom ratu ginu i ruski vojnici. Oni, kao i članovi njihovih porodica, očigledno često do posljednjeg trenutka nisu znali gdje će biti poslani, piše Deutsche Welle.
Od početka rata, prije nešto više od mjesec dana, rusko ministarstvo odbrane je samo dva puta izvijestilo javnost o broju žrtava. Prema tim informacijama, zaključno s 25. marta, u Ukrajini je ubijen 1351 ruski vojnik.
U stvarnosti bi se ta brojka pak mogla kretati između 7000 i 15000, piše Washington Post, pozivajući se na podatke dobivene od visokog dužnosnika NATO-a. Ruski list Komsomolskaja pravda 20. marta je, pozivajući se na ministarstvo odbrane, objavila da je u Ukrajini poginuo 9861 vojnik. No već sutradan je sadržaj s tim podacima uklonjen uz obrazloženje da se radilo o hakerskom napadu.
Ruski ugovorni vojnik Jevgenij s činom starijeg vodnika poginuo je u blizini Kijeva tokom prvih dana rata. Ovaj 26-godišnjak nikada ranije nije učestvovao u borbenim djelovanjima. Prije rata služio je u Nacionalnoj gardi koja je razbijala proteste u Moskvi. Kasnije je radio kao kinolog, odnosno stručnjak za pse.
Do januara ove godine njegova majka Natalija (pravo ime promijenjeno), kako kaže, nije se uopće zanimala za dešavanja u Ukrajini. Iako je sada izgubila sina, ona - kao i ruske vlasti i državni mediji - opravdava rusku invaziju na Ukrajinu. Međutim, Natalija smatra da je ovo pravi rat, a ne "specijalna operacija".
DW je odlučio intervju s njom objaviti kao svjedočenje majke koja je izgubila sina u ratu koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine.
Protagonistica intervjua daje izjave o uzrocima rata koje su u suprotnosti s trenutnim stanjem. No DW ih je odlučio ostaviti u tekstu. Njene izjave su jasan dokaz dugogodišnjeg djelovanja ruske državne propagande.
Na pitanje kako se osjeća Natalija odgovara da joj je izuzetno teško i da ju strašno boli, ali i kaže: "Šta ja tu mogu, niko mi neće vratiti sina."
Odmah nakon okončanja školskih ispita 2014. otišao je u vojsku. Bio je pripadnik specijalne jedinice vojne obavještajne službe GRU. Kasnije je prebačen u drugu specijalnu jedinicu u drugom gradu. Još tada mu je nuđen ugovor. Nekako sam ga uspjela razuvjeriti jer je to ipak značilo odlazak na zadatke u kriznim područjima.
On je potom uzalud pokušavao dobiti posao u istražnom zatvoru. Zatim se prijavio za posao u policiji i radio je u službi osiguranja. Ali nije mu se svidio taj posao i zato je odlučio potpisati taj ugovor. Saznao je da će 'kupci' doći iz Moskve i obavljati novačenje u obližnjem mjestu. Odmah je primljen i ostala nam je samo jedna večer za opraštanje. Jevgenij je služio u Nacionalnoj gardi. To mu se jako svidjelo i postao je vodnik svoje grupe. Razbijao je demonstracije u Moskvi. Također je bio raspoređen u Kalinjingradu na tri mjeseca jer su tamo bili planirani protesti.
Onda je rekao da je umoran od toga i 2017. je prešao u Kinološki centar Nacionalne garde i dobio je sina. Svoju suprugu poznaje iz vremena kada je radio u službi osiguranja.
Bilo je to krajem sjanuara, oko 25./26. Sin me nazvao i rekao da ih šalju u Smolensk (grad na zapadu Rusije, oko 79 kilometara od granice s Bjelorusijom, prim. a.) na vojne vježbe s Bjelorusijom. Pitala sam: "Lažeš li mi? Kakvi manevri?" Istraživala sam na internetu i zaista sam vidjela da postoje te vojne vježbe s Bjelorusijom, ali i da su završene. Nastavila sam s pretragom i htjela sam saznati gdje imamo ratno stanje. Mislila sam na Kazahstan. Nisam ni razmišljala o Ukrajini. Tek sutradan mi je palo na pamet da se u Ukrajini događaju nemiri.
Vi ste znali da vaš sin neće biti raspoređen na vojne vježbe?
Da. Rekla sam Jevgeniju da nisam glupa i da mislim da neće ići u Smolensk. Tražila sam da se fotografira na željezničkoj postaji u Smolensku. On se na to nasmijao. Istraživala sam dalje i postalo mi je jasno da ide u Ukrajinu. Bilo mi je jasno da se tamo nešto konkretno dešava.
Naravno da sam ga htjela razuvjeriti. Rekla sam da se možda neće vratiti. Odgovorio je: "Što to pričaš?" Uopće nije bio svjestan gdje ga šalju. Ili im je toliko bio ispran mozak da su mislili da idu na manevre, ili je pak znao, ali nije mogao pretpostaviti da će doći do takvog krvoprolića. Vjerojatno to niko nije pomislio, pa ni sam Putin. Nešto je krenulo po zlu.
Kada su ga vratili mrtvog, pitala sam se zašto nisam otišla u Moskvu da ga razuvjerim. Možda njemu nije bilo sve jasno, ali meni je. Mnogo me volio i mogla sam ga odvratiti pravim argumentima. Ali kada god bi nešto naumio, išao je do kraja. On nikada ne bi odbio naredbu. Na kraju, otišao je kao dio specijalne jedinice. Jevgenij je jedini bio raspoređen iz svoje jedinice jer je nedostajao samo jedan kinolog.
Jeste li tokom posljednjih godina razgovarali s Jevgenijem o Ukrajini?
Da budem iskrena, nisam. Tek kada sam vidjela nešto na TV-u, bilo mi je žao što se to dešava u Donbasu. Tek krajem januara sam se počela time baviti i otkrivati kamo ide moj sin i što se tamo zapravo dešava.
Razumijete li zbog čega je počeo ovaj rat?
Mislim, da mi nismo prvi bombardirali Ukrajince, onda bi oni bombardirali nas. Vjerojatno je moralo doći do bombardiranja. Nije bilo drugog izbora. Ali nešto je pošlo po zlu što nitko nije očekivao. Sada, kada je već toliko vojnika poginulo, ne može se stati. Mora se nastaviti sve do pobjede.
Za što se Jevgenij borio?
Moj sin se borio za nas, za Rusiju i Ruse. Zato da mi sada možemo telefonirati, piti i jesti. Nije on tamo poginuo uzalud, nego za nas, da živimo dugo i sretno, da ne bude ratova, da po nama ne padaju bombe.
U Rusiji je ovaj sukob zabranjeno nazivati ratom. Vidite li ga vi kao rat ili kao "specijalnu operaciju"?
Ne, ja ga ne vidim kao "specijalnu operaciju". Ovo je pravi rat. Shvatam da se on ne smije nazvati tako, ali to je rat. To je krvoproliće.
