Netflixu ne nedostaje ambiciozne naučne fantastike, ali ono čega ima znatno manje jesu serije koje tačno znaju kada treba stati. Maniac je limitirana serija koju je kreirao Patrick Somerville, a režirao Cary Joji Fukunaga, i koja u deset epizoda ispriča potpunu, zaokruženu priču, i tu se završava. Nema cliffhangera ni mamaca za nastavak, već priča koju odgledate, ostanete s njom još neko vrijeme i onda je ostavite iza sebe, pomalo uzdrmani i neobjašnjivo vezani za likove s kojima ste proveli vikend.
Maniac izgleda kao mnogo toga odjednom: New York bliske budućnosti, pokvarena tehnologija, neobična društvena ponašanja i eksperiment s lijekovima koji bi trebao izliječiti emocionalnu bol. Glumačku postavu predvode Emma Stone i Jonah Hill, oboje svjesno odbacujući persone po kojima su postali slavni. Serija ima mnogo slojeva, prilično je zagonetna i ne trudi se da vam „drži ruku“ dok je gledate – ali je istovremeno vrlo duhovita, iznenađujuće nježna i emotivno linearnija i direktnija nego što biste očekivali od nečega što izgleda toliko psihodelično.
„Maniac“ ima visokokonceptnu premisu, ali je zapravo priča o ljudima
Osnovna ideja je jednostavna. Owen Milgrim (Hill) i Annie Landsberg (Stone) potpuni su stranci koji pristaju učestvovati u kliničkom ispitivanju lijekova koje provodi kompanija Neberdine Pharmaceutical Biotech. Annie tuguje, bijesna je i pribjegava samomedikaciji kako bi preživjela dan; Owen je uplašen, povučen i opterećen moći i očekivanjima vlastite porodice do te mjere da više ne može normalno funkcionirati.
Eksperiment bi trebao ukloniti bol tako što se suočava s traumom u njenom korijenu. Umjesto toga, učesnike baca u vrtlog haluciniranih svjetova – zajedničkih fantazija u kojima se Annie i Owen stalno iznova pronalaze u različitim tijelima, žanrovima i emocionalnim postavkama. Tu je Maniac lako mogao postati serija-zagonetka, više fokusirana na pravila i preokrete nego na značenje. Međutim, seriju mnogo manje zanima šta je stvarno, a mnogo više zašto se ovo dvoje ljudi stalno sudaraju, iznova i iznova, čak i kada se stvarnost raspada.
Zašto je „Maniac“ idealan za vikend-gledanje
Jedan od razloga zašto se Maniac i danas lako preporučuje, godinama nakon izlaska, jeste to što je završen. Deset epizoda – i kraj. Uvodni dio traži malo strpljenja, naročito dok se uspostavlja retro-futuristički svijet i emocionalno zatvoreni glavni likovi. Gledano sedmicu po sedmicu, to može djelovati sporo; gledano u komadu, tokom vikenda, tempo djeluje promišljeno i namjerno. Kada serija u potpunosti prihvati svoje žanrovske skokove u sredini, zamah postaje nezaustavljiv.
Svaka epizoda je kratka, fokusirana i zaokružena, a opet nimalo potrošna. Završite jednu i odmah vas zanima kakav će ton imati sljedeća – kriminalistička priča, seansa s duhovima, iskrivljena fantastična avantura – dok emocionalna nit ostaje čvrsto vezana za neriješene traume Annie i Owena. Pomaže i to što iza svega stoje jedan scenarist i jedan reditelj: nema tonalnih lomova, nema krize identiteta usred sezone, samo čudna, jasna vizija koja se ne raspada.
Jonah Hill i Emma Stone – tiho u svojim najboljim izdanjima
Hillov Owen je lik koji se povlači u sebe, umjesto da eksplodira prema vani. Njegova gluma je suzdržana i kontrolirana, bez pokušaja da se na silu iznudi saosjećanje. Owen je često neugodan, pasivan i ponekad težak za gledanje, zbog čega je njegov kasniji emotivni ispad još snažniji.
Annie, u interpretaciji Emme Stone, oštrija je, glasnija i otvorenije konfliktna, ali ništa manje ranjiva. Stone joj daje odbrambeni humor koji se s vremenom ljušti, otkrivajući koliko je njena drskost zapravo oklop. Gledati kako oboje ulaze u potpuno različite uloge tokom fantazijskih epizoda samo dodatno naglašava koliko su pažljivo oblikovane njihove „stvarne“ verzije. Njihova povezanost djeluje slučajno, nelagodno i zasluženo, piše Collider.
Naučna fantastika koja zna kada treba biti iskrena
Vizuelno, Maniac je upečatljiv, ali nikada samodopadan. Njegova budućnost je zagušena, neefikasna i blago depresivna – svijet u kojem se prijateljstvo može outsourcati, a emocionalni rad postaje još jedan posao. Retro estetika ne služi nostalgiji, već naglašava koliko malo stvarnog napretka rješava suštinske probleme. Nespretni kompjuteri, korporativni apsurd i društvena otuđenost koegzistiraju s naprednom naukom, i upravo je taj kontrast poenta. Čak i najluđe sekvence snova ukorijenjene su u prepoznatljivim strahovima: strahu od napuštanja, krivnji prema porodici i čežnji da vas neko zaista vidi.
Uprkos svom nadrealnom tonu, Maniac je iznenađujuće nježna serija. Ne pretvara se da se trauma može izbrisati i ne nudi laka rješenja. Ono što nudi jeste ideja da bi povezanost , nesavršena, nezgodna i haotična, mogla biti dovoljna da se napravi prvi korak naprijed. Upravo zato ostaje s vama i zato tako dobro funkcioniše kada se gleda u jednom dahu.