Jedna od najvećih prednosti glumačkog posla svakako je prilika za saradnju s rediteljima kojima ste se divili još kao dijete. Za strastvene filmofile među zvijezdama, to je ostvarenje sna, a upravo to se dogodilo legendarnom Michaelu Caineu. Nakon što je 1960-ih osvojio britansku scenu, Caine je hrabro zakoračio prema Hollywoodu.
Otvorila su mu se sva vrata u industriji, a 1975. godine dobio je najveću priliku u karijeri: saradnju s rediteljem čiji su ga filmovi oblikovali dok je kao dječak sjedio u kinu velikim Johnom Hustonom. Projekt je bio još posebniji jer je uloga prvobitno bila namijenjena Humphreyju Bogartu, jednom od Caineovih glumačkih uzora.
Kako piše Far Out, u svojim memoarima Blowing the Bloody Doors Off, Caine je s divljenjem opisao saradnju s Hustonom:
„Dvaput sam imao izvanredno iskustvo saradnje s rediteljem kojeg sam smatrao najvećim svestranim filmskim talentom našeg vremena, pokojnim velikanom Johnom Hustonom. Petnaest puta je nominovan za Oscara, bio je reditelj mojih dječjih heroja, autor triju mojih najdražih filmova iz djetinjstva – Afričke kraljice, Blaga Sierra Madre i Malteškog sokola.“
Za mladog Cainea, koji je odrastao okružen posljedicama njemačkog bombardiranja Londona, stari holivudski filmovi bili su prozor u drugi svijet. Kada se vlastitim trudom probio do vrha i dobio priliku da radi s umjetnikom čija su mu djela pružala utjehu i inspiraciju, nije mogao vjerovati svojoj sreći.
„John me prvi put angažovao u Čovjeku koji je htio biti kralj, u ulozi Peachyja Carnehana koju je izvorno napisao dvadeset godina ranije za mog idola Humphreyja Bogarta“, prisjetio se Caine.
„Drugi put smo radili zajedno na Bijegu u pobjedu 1981. godine.“ Iako njihov drugi zajednički film, u kojem je glumio i Sylvester Stallone, nije postigao slavu prvog, za Cainea je ponovna saradnja s Hustonom bila veliko lično postignuće. Smatrao ga je gotovo „očinskom figurom“.
„Bio je vrlo obziran prema glumcima jer je i sam volio biti glumac“, napisao je Caine. „Zračio je posebnom aurom, možda karizmom ili onim zvjezdanim sjajem, koja je bez napora privlačila pažnju i poštovanje. John me naučio da ne očekujem stalne upute reditelja i da se kvaliteta tih uputa ne mjeri brojem riječi koje ti je uputio.“
Caine je ove lekcije primjenjivao tokom svoje bogate karijere, a kasnije je osvojio i dva Oscara, za filmove Hannah i njene sestre te Kućna pravila.