Posjet Zorana Milanovića može se smatrati turnejom po bivšoj Herceg-Bosni. Ako Milanović misli da njegov angažman pomaže bilo kome u BiH, onda su za tu zemlju puno poželjniji otvoreni neprijatelji, smatra Emir Imamović, piše DW.
Krajem augusta 2016. godine, tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske i lider Socijaldemokratske partije u toj zemlji, Zoran Milanović, sastao se u stranačkim prostorijama sa predstavnicima veteranskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kako bi, uoči parlamentarnih izbora, okončao njihove višemjesečne proteste održavane u zagrebačkoj Savskoj ulici na broju 66, tik do zgrade Ministarstva branitelja. Ne znajući da ga posjetitelji tajno snimaju, Milanović je opušteno i nimalo diplomatski govorio i o, uz ostalo, Bosni i Hercegovini.
Zabrinut zbog očekivanih presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu poznatom kao „Prlić i ostali" - u kojem je za ratne zločine suđeno političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, hrvatske paradržave u BiH formirane još 1991. i ukinute nakon potpisivanja Washingtonskog mirovnog sporazuma 1994. - Milanović je kazao kako Bosna i Hercegovina nije država već „big shit“, te dodao da Hrvatska, u slučaju odcjepljenja entiteta Republika Srpska, neće ostaviti bosanskohercegovačke Hrvate u zajednici sa Bošnjacima.
Zahvaljujući, uz ostalo, i tom tajnom snimku, ali i bujici uvreda susjedima, kako onima u BiH, tako i u Srbiji, Milanović je parlamentarne izbore izgubio, na kratko se povukao iz politike i u nju se vratio kao, prvo, kandidat, pa zatim i kao predsjednik Hrvatske, izabran početkom prošle godine.
Milanović često govori o BiH
Od tada, pa do evo sada, Milanović niti jednom nije posjetio Bosnu i Hercegovinu, ali jeste o njoj često govorio, pretvarajući se, kao i većina hrvatskih zastupnika u Evropskom parlamentu, u glasnogovornika predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragana Čovića i zastupajući njegove stavove o promjeni izbornog zakona na način koji, ukratko, HDZ-u BiH osigurava trajno učešće u vlasti.
Skoro godinu i pol od inauguracije na kojoj je pjevala Josipa Lisac, Milanović je odlučio službeno obići državu sa kojom Hrvatska ima najdulju kopnenu granicu, samo što se njegov posjet može tumačiti i kao turneja po bivšoj Herceg-Bosni. Hrvatski će predsjednik, naime, od 11. do 13. jula boraviti u Vitezu, Livnu, Tomislavgradu i Mostaru, a neće u Sarajevu kao prijestolnici.
Dok bude mijenjao gradove, on će se susresti i sa predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora, nevladine organizacije čiju su članovi iz svih političkih partija sa hrvatskim prefiksom, dok odluke, naravno, donosi HDZ.
„Ponudili smo svoja rješenja, tražili glasovanje o istima, nije nam dopušteno. Ne vidimo u čemu bi bio problem, neka nas se preglasa." Dakle, očigledno je da je Čović totalitarizam i diktaturu koju provodi u svojoj stranci samo preslikao na HNS. "U tome nećemo i ne želimo sudjelovati“, stav je Hrvatske republikanske stranke, jedine ozbiljne opozicione partije na području na kojem su bh. Hrvati većina i na kojima vlast već 30 godina ima HDZ BiH.
Ustav Bosne i Hercegovine garantira jednaka prava svim konstitutivnim narodima u toj zemlji, ali su izborna pravila takva da najmalobrojniji, dakle Hrvati, ta prava konzumiraju u znatno manjoj mjeri nego Bošnjaci i Srbi. Tako je, recimo, bilo moguće da Željko Komšić tri puta postane – kako glasi službeni naziv - član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, iako je njegova biračka baza gotovo sto postotno bošnjačka.
Dogovore se da se ne mogu dogovoriti
Zakonodavni rašomon u BiH generator je kriza koje se smjenjuju, a svaki pokušaj rješenja završi tako što se akteri političkog života uspješno dogovore o tome da se ne mogu dogovoriti. Jednostavno: dok HDZ kao stvarni reprezent većinskog hrvatskog političkog mišljenja insistira na jačanju konstitutivnosti i zaštiti pojedinačnih prava kroz ona kolektivna, bošnjačka SDA, ali i sve druge stranke sa sjedištem u Sarajevu, forsiraju slabljenje tog koncepta i, posljedično, građansko uređenje kojem se, uz spomenute Hrvate, protive i Srbi u BiH.
Teško je reći kada se počelo govoriti o novom izbornom zakonu u BiH, ali se zato precizno zna kada su pokušaji propali. A propali su nedavno i uz zaključak njemačke kancelarke Angele Merkel, izrečen nakon Berlinskog procesa, da „situacija u Bosni i Hercegovini nije zadovoljavajuća. Tu nam je potreban novi elan za izborni zakon i nadam se da će Christian Schmidt (novi visoki predstavnik u BiH) dobiti podršku u svom radu".
Utjecaj Zagreba i samog Milanovića na procese u BiH
Zoran Milanović, kao uvjereni tuđmanist – njegova je Vlada zagrebački aerodrom nazvala po prvom hrvatskom predsjedniku, a ne po znamenitom naučniku Faustu Vrančiću ili najvećem piscu hrvatskog jezika Miroslavu Krleži – BiH vidi onako kako se ta zemlja u Zagrebu doživljava već gotovo 30 godina, uz povremene pauze praćene ignoriranjem problema. Dakle kao jednostavni zbir tri etničke zajednice sa jasno definiranim, ratnim linijama razgraničenja ocrtanim teritorijama.
Utjecaj Zagreba i samog Milanovića na procese u BiH je ili nikakav ili destruktivan po, prije svega, odnose Hrvata i Bošnjaka. Drugačije i kratko rečeno: što Zagreb više forsira ona rješenja na koja bi pristao HDZ BiH, to je druga, dominantno bošnjačka, pregovaračka strana manje spremna da o njima razgovara.
Istovremeno, hrvatska politička elita zapadno od rijeke Une nastavlja živjeti u deluziji da su odluke zakonodavne i izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj obavezujuće za bilo koga u BiH. Ilustrativan primjer je „Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini" koju je Sabor Republike Hrvatske usvojio 14. decembra 2018. i čiji je tekst u BiH izazvao novinarske i nikakve druge reakcije, ostavši dokument za unutar hrvatsku upotrebu, baš kao što je i Milanovićeva briga za Hrvate u BiH dio njegove tranzicije ka onom biračkom tijelu koje ga je 2020. doživjelo kao elementarnu nepogodu.
Iako je formalno bio nezavisni kandidat, Milanović je predsjedničke izbore osvojio uz pomoć svoje bivše stranke – SDP-a – ali i cijelog lijevo-liberalnog bloka na koji više ne može računati.
Prezir prema susjedstvu
Tako se, dakle, deklarirani tuđmanist koji sa prezirom doživljava susjedstvo počeo obraćati hrvatskoj desnici koja u Tuđmanovoj politici prema BiH ne vidi ništa sporno, bez obzira na posljedice - među kojima su i presude Međunarodnog krivičnog suda u Den Haagu za udruženi zločinački poduhvat, ali i demografska katastrofa zbog koje je broj Hrvata u BiH gotovo pa na historijskom minimumu.
Nastupajući sa tih pozicija, on naravno neće preko granice prenijeti ništa dobro, niti će pomoći da se odnosi u BiH, posebno oni u entitetu Federacija, poprave. Istina, neće ih puno ni pogoršati jer je to skoro pa nemoguće.
A sve na radost Rusije čiji je interes, kako je krajem 2018. u intervjuu za tjednik „Express" rekao Maksim Samorukov, analitičar moskovskog odjeljenja američkog think-thanka „Carnegie" i autor analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu", paralizirana BiH: „Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj".
Sve u svemu, ukoliko Milanović misli da svojim angažmanom pomaže bilo kome u BiH, onda su za tu zemlju i njene narode puno poželjniji otvoreni neprijatelji! S njima, naime, nema dilema.
