Miljenko Jergović povukao je paralelu između dešavanja u Afganistanu i genocida u Srebrenici.
Hrvatski je autor na svom blogu objavio tekst "Mi u čije je ime izgubljen rat u Afganistanu…", koji vam prenosimo u cjelosti i bez intervencija.
"Danima čekam da to neko primijeti: naš rat u Afganistanu počeo je i upravo završava istom scenom: prizori ljudi koji se strmoglavljuju s neba.
"Prvi put, jedanaestog rujna 2001, skakali su u smrt s gorućih nebodera Svjetskog trgovinskog centra. Drugi put, sredinom kolovoza 2021., oko dana kada se zapadni kršćani prisjećaju Bogomajke, ljudi otpadaju s avionskih kotača i podvozja, za koja su se očajnički uhvatili pokušavajući pobjeći iz zemlje. Između ova dva događaja proteklo je, gotovo u dan, dvadeset godina naših života. Toliko je talibanima trebalo da pobijede u ratu koji su poveli u rujnu 2001. A pobjeda im je potpuna: ne samo da su u nekoliko tjedana pregazili Afganistan, nego su u ovih dvadeset godina o sebi, svojoj naravi i svome viđenju drugih ljudi izvijestili cijeli svijet, te su, samim tim, taj svijet, svaki njegov pedalj, učinili bližim sebi, svojoj naravi i ideologiji. Takav je to, naime, bio rat: nisu talibani pobijedili u Afganistanu, oni su pobijedili posvuda. Pobijedili su gdje god se raščula vijest o njihovoj pobjedi, i gdje god je ta vijest s gađenjem i odvratnošću dočekana. A pogotovo su pobijedili gdje god je vijest dočekana s oduševljenjem.
"U filmu “Quo Vadis, Aida?”, zapovjednici Nizozemskog bataljuna bez ikakvog otpora i borbe predaju Srebrenicu vojsci generala Mladića, te se spremaju na evakuaciju, skupa s užim krugom svojih domaćih suradnika. Ostatak prethodno razoružane zaštićene zone (zaštićene prema rezoluciji Ujedinjenih naroda) ostavljaju na klanje i ravnanje Mladiću i njegovim suradnicima. Možda im je malo neugodno, ali zapravo ih nije briga. Tako spašavaju svoju prevoditeljicu, ali Mladiću ostavljaju njezinog muža i sinove. Priča je kao iz kakve antičke drame, ali u Srebrenici je, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne, mnogo puta ispričana. Toliko puta i na takve sve načine da se čovjek pred filmom Jasmile Žbanić, ali mnogo više i pred onim što zna iz srebreničkih svjedočanstava, te na kraju, blaže, umjerenije, tiše, iz mnoštva vlastitih proživljenih ili upijenih sarajevskih i bosanskih svjedočanstava, na kraju nužno zapita: a zašto su ti nizozemski vojnici spašavali svoju prevoditeljicu, ako već nisu spašavali njene bližnje? Odgovor je surovo jasan i ciničan: nju su spasili jer su je često gledali u oči, spasili su je jer im je skoro bila ljudsko biće. Spasili su je da ne bi osjećali traumu. Spasili su je zbog sebe, a ne zbog nje.
"Nisu Srebrenica i Afganistan isto, ali potpuno ista je reakcija onih na čijoj je savjesti sudbina zaštićene zone. Samo što ovdje nije riječ samo o Nizozemskom bataljunu. Australski premijer, recimo, ime mu je Skot Morison (Scott Morrison), istoga dana u kojem gledamo ljude koji padaju s neba nad Kabulom, žuri da kaže kako Australija “neće moći pomoći svim Afganistancima koji su radili s njenom vojskom”. On govori istu stvar koju u filmu Jasmile Žbanić glavnoj junakinji govori nizozemski oficir. Ali pritom Skot Morison ne osjeća baš nikakvu nelagodu. Na talibanske metode, on i odgovara kao taliban. To je taj australski liberal čarolijom rata protiv islamskog terorizma i talibana sasvim neosjetno postao. Između njega, koji se skupa sa svojim šefom, američkim predsjednikom Bajdenom (Biden), iz afganistanskog rata povukao, i afganistanskih talibana, razlika je samo u marketingu. Njegov je bolji. Kao što je, uostalom, samo u marketingu razlika između ljudi koji su s neba padali 11. rujna 2001. u New Yorku, i ljudi koji s neba padaju ovih kolovoških dana u Kabulu. One koji padaju s neba nad Kabulom se ne žali. I upravo zato što ih se ne žali, i što se ništa za njih ne čini, ti ljudi ne mogu biti žrtve afganistanskih talibana. Oni su žrtve europskih, američkih, australskih talibana. Uglavnom liberalnih, socijaldemokratskih, kršćansko-sekularnih talibana.
Slično je bilo i u Srebrenici, ali…
"U Srebrenici odgovornost je bila na Nizozemskom bataljunu. Nizozemski bataljun odbio je zaštititi nenaoružane ljude, koji su mu povjerili svoje živote. U Afganistanu Ujedinjeni su narodi, na čelu sa Sjedinjenim Državama, napali zemlju kojom su vladali talibani, da bi zatim, u ime ideologije ljudskih prava i u ime vlastitog načina života, žitelje Afganistana antagonizirali prema njihovoj talibanskoj vlasti. Poveli su, dakle, rat u ime vlastitih ideala, u kojem smo, zapravo, svi sudjelovali. U tom smo ratu sudjelovali upravo onako i onoliko kako je i koliko je svaki Nijemac sudjelovao u ratu koji je poveo Adolf Hitler. Ili ukoliko vam ta usporedba nije simpatična: u ratu u Afganistanu sudjelovali smo onako i onoliko je svaki Amerikanac sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. I što se na kraju dogodilo? Jesmo li rat u Afganistanu izgubili, ili smo svi postali talibani? Treće mogućnosti nema.
"Eno ga, jedan na televiziji ženi daje intervju. Eno ga, drugi je tajanstveni glasnogovornik, za kojeg svi kažu da je ljubazan i umjeren. Eno ih, nekolicine u kabulskom lunaparku, vozaju se u dječjim autićima… Uglavnom, na sve strane odnekud iskaču dobri talibani. A bjelosvjetski analitičari važno mudruju o talibanskim proklamacijama i najavama. Sve im se čini tako mekano i fino, sve je tako dobro, snošljivo i suživotno, da čovjek skoro pomisli da bismo, možda, i mi, umjesto naših ustava i zakona mogli prihvatiti Šerijat. Ali ne bilo kakav, nego upravo ovaj, u interpretaciji tih finih i nježnih muškaraca, koji se igraju po kabulskim dječjim igraonicama…
"Ili mi to upravo anesteziramo svoju savjest, kao što su je anestezirali nizozemski oficiri, koji su pad Srebrenice zalijevali rakijom šljivom, u društvu generala Mladića i njegovih oficira, ili smo sami postali već takvi talibani da nam oni afganistanski djeluju umjerene. Treće mogućnosti, naime, nema. Nemogući su, ne postoje, nikad ih neće biti – umjereni talibani. Umjereni taliban je umjereni ekstremist. Toga nema. I onda, je li nas briga za muškarce koji u Afganistanu padaju s neba i žene koje će ostati zazidane u svojim domovima, kao mlada Gojkovica, pri zidanju Skadra na Bojani, u onoj strašnoj, veličanstvenoj pjesmi, što ju je Jacob Grimm na njemački prevodio, pa je Goetheu na čitanje nosio, a Goethe se užasnuo od svih tih barbarskih praznovjerica? Ovo više nisu praznovjerice, i mogli bismo od Afganistana okrenuti glavu, tako da nas ne bude briga, kao što svijet fatalno dugo nije bila briga za rat u Bosni, ali ovo je rat koji je u naše ime započet i koji smo mi izgubili – zaključio je Jergović.
