Iako je sarajevski somun naizgled jednostavno pecivo od brašna, vode, soli i kvasca, somun je kroz stoljeća postao neizostavan dio duhovnog i društvenog identiteta Sarajeva, naročito u vrijeme ramazana.
Historijski korijeni ovog peciva sežu duboko u osmanski period. Prema najzastupljenijem predanju, somun je u Sarajevo stigao s osmanskim pohodima, ali je svoju specifičnu formu i recepturu dobio upravo unutar zidina sarajevskih pekara. Ime mu potiče od grčke riječi psomi, što u prevodu znači hljeb, ali ono što ga izdvaja od svih drugih peciva svijeta nije samo ime, već način pripreme i mistika koja ga okružuje.
Jedna od najzanimljivijih priča o nastanku specifičnog izgleda somuna vezuje se za intendantsku službu turske vojske. Kako bi se vojska brzo i efikasno nahranila, pekarima je bila potrebna vrsta hljeba koja se može ispeći za svega nekoliko sekundi. Upravo zato je somun tanak, a njegova unutrašnjost šuplja. Karakteristična mrežica na gornjoj strani, koja podsjeća na drvene rešetke starih sarajevskih prozora (mušebaka), prema predanju je nastala kao simbolika zajedništva i preplitanja puteva.
Prema predanju, Gazi Husrev-beg je naredio svom kuharu da osmisli pecivo koje će biti dovoljno jednostavno da se proizvodi u velikim količinama, ali i dovoljno posebno da se razlikuje od običnog hljeba. Kuhar je iskoristio tehniku pečenja na izuzetno visokim temperaturama kako bi stvorio pecivo koje je lagano, šuplje i brzo spremno za serviranje uz begova jela.
Interesantno je da se u starim sarajevskim zapisima spominje da su upravo pekari koji su radili za Gazi Husrev-begove hajrate (dobrotvorne ustanove) bili prvi koji su počeli dodavati ćurekot na somun tokom mjeseca ramazana. Time je ovaj namjesnik, osim džamije, medrese i bezistana, gradu u naslijeđe ostavio i miris koji će stoljećima kasnije postati najvjerniji glasnik iftara.
Međutim, somun svoj puni smisao dobiva tek s dolaskom ramazana. On tada prestaje biti samo zamjena za hljeb i postaje ritual. Ključni sastojak koji somun pretvara u „ramazanski“ jeste ćurekot. Posipanje somuna ovim crnim sjemenkama nije samo stvar ukusa, već i tradicije utemeljene na vjerovanju u ljekovitost ove biljke. Miris pečenog ćurekota, koji se širi iz vrelih peći na drva, u kolektivnoj svijesti Sarajlija predstavlja miris samog iftara.
Postoji nepisano pravilo da se najbolji somuni peku u starim pećima na drva, gdje temperatura doseže i do 500 stepeni. Sam proces pečenja traje nevjerovatno kratko što omogućava da tijesto naglo naraste, ostane mekano, a kora dobije specifičnu boju i teksturu. Upravo ta brzina i vještina pekara, koji dugačkim drvenim lopatama ubacuju i vade somune, dio su performansa koji svake večeri ispred pekara okuplja nepregledne redove građana tokom ramazana.
Stajanje u redu za somune ispred čuvenih pekara na Alifakovcu, Bistriku ili Kovačima nije tek puko čekanje na hranu. To je fenomen. U tim redovima brišu se razlike; tu stoje komšije, putnici namjernici, mladi i stari, svi ujedinjeni u strpljenju i iščekivanju trenutka kada će dobiti topao, mirisni smotuljak u bijelom papiru. To čekanje je dio ramazanske discipline i svojevrsna priprema za radost iftara.
Sarajevski somun je preživio smjene carstava, ratove i moderne kulinarske trendove. On je ostao autentičan, jednostavan i prkosan u svojoj skromnosti. Dok god se s prvim sumrakom osjeti miris ćurekota s Kovača, Bistrika ili Alifakovca, Sarajevo će čuvati svoju dušu, a ramazan će imati svoj prepoznatljivi, topli miris koji povezuje generacije.