Rijetko je koja ostavka u svijetu kulture izazvala pažnju kao ona direktora Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Mirsada Sijarića, koju je on podnio u četvrtak.
On ima svoje viđenje razloga zašto je to tako.
"Nije baš da često čujemo da neko podnese ostavku neprisiljeno, a druga stvar vjerovatno zbog ove priče o Palestini i oko toga. Pa eto ljudi malo počnu izmišljati nekakve svari koje nisu realne. Ne znam...Vidim da dosta ljudi se pita je li to neki pritisak. Pretpostavljam da je zbog toga", kaže Sijarić, koji je na čelu ove veoma važne institucije bio je deset godina, za Raport.
Zvali su me iz našeg Ministarstva vanjskih poslova
Spomenuli ste Palestinu. Govorite li o prodaji replike Hagade, čija sredstva su usmjerena za Palestinu. I ljudi smatraju da je to jedan od razloga za pritiske na Vas? Je li bilo pritisaka na Vas?
Bilo je. Završena je ta akcija, mi smo taj novac uplatili u međuvremenu. Bilo je dosta pritisaka sa svih strana, različitih vrsta pritisaka. Uglavnom je to iz inostranstva, razne vrste mailova, poruka, poziva… Nisam se ja puno zbog toga nasekirao, bilo je i ovih zvaničnih od gospodina Kabirija iz Mostara, pošto se on sada zauzeo da predstavlja Jevrejsku zajednicu Mostar ili kako se to već zove. I on je pisao, osim što je pisao meni vrlo klasično, ono što čujem iz Izraela šta se sada protura to je jedan dio.
A drugi dio je koji se odnosi na Muzej onako poluprijeteći. I pisao je svim mogućim jevrejskim organizacijama u svijetu to isto pismo na koje sam ja odgovorio, ali nisam to davao u javnost, jer nisam htio tada da talasam, jer ne smatram to previše bitnim.
Zvali su me iz našeg Ministarstva vanjskih poslova zbog, tako su meni prenijeli, velikih pritisaka koje naša ambasador trpi u Washingtonu posije toga. Tamo im je na ruku pa su, navodno, upućivane vrlo ozbiljne prijetnje ambasadi da se interveniše po tom pitanju odluke Zemaljskog muzeja BiH, i prijetilo se nekim crnim listama i ovim i onim.
Onda su mene zvali da im malo to pojasnim, da se informiše ambasador gospodin Alkalaj. Mi smo mu pisali i sve je to bilo OK. Nije tu bilo nekih sada posebnih prijetnji što se tiče mene, jer nema nama ko da prijeti, meni posebno u Muzeju, pogotovu od strane državnog nivoa vlasti zato što nas država niti finansira niti upravlja nama, a mi se borio evo 30 godina.
To su neke opšte stvari koje nemaju neke veze sa mojom ostavkom. Što se tiče ovog pitanja Palestine, ja bih bio spreman da trpim te pritiske sa zadovoljstvom i narednih 10 godina bez ikakvog problema. Nema ja nikakvih dilema. Tako da to apsolutno nije imalo nikakve veze s ostavkom.
A zbog čega ste podnijeli ostavku?
Pa, eto, malo se zamorio.
Ne možeš ih puškom natjerati da urade nešto za zajednički interes
Deset godina ste bili na čelu Zemaljskog muzeja BiH, država vas niti finansira niti pomaže. Kako je Muzej preživio?
Ko je pratio situaciju... Ja znam da to nije nešto ljudima baš u fokusu. Medijima je u fokusu jedino ako je kakva drama, a ja sam izbjegavao drame koliko god sam mogao.
Mi smo naslijedili dug, radnici nisu primali plaću više četiri godine, to je mene dočekalo, sudske tužbe, sve moguće komplikacije, neriješen pravni status, nema finasiranja, milionski dugovi. To smo sve sanirali do 2019. godine, onda je bila korona, to je bilo malo traumatično zato što nikome ne pripadate pa niko ne smatra da vam treba pomoći. ali mi smo digli zaradu za jedno 300-400 posto.
Vidim sa press konferencije novinari prenose sam ono što može slutiti na neki skandal. A one informacije koje su pozitivne uopšte ne prenose, samo one loše. E zbog tih stvari sam dao ostavku, ne mog više taj amaterizam i površnost. Stvarno sam se umorio od tog. Od toga mi je najviše muka, pravo da vam kažem. To je jedan dio.
A drugi dio je,naravno, naši unutrašnji problemi o kojima ne treba ići u javnost, s kojim sam se ja morao nositi deset godina sa kojekakvim budalama koje su tu zaposlene nekad i koje uglavnom ništa ne rade ili rade isključivo ono što misle oni da trebaju raditi. Ne možeš ih puškom natjerati da urade nešto za zajednički interes. Ali to je unutrašnja stvar, toga svugdje ima. Tako da miks toga - zbog toga sam dao otkaz.
Šta dalje? Ostajte u Muzeju?
Ja sam arheolog kustos u Muzeju. Zasad ću ostati, vidjet ću da li ću moći da se vratim u normalno operativno stanje po tom pitanju. Nije baš jednostavno kao što izgleda, ali pokušat ćemo, pa vidjet ćemo. Nisam baš ni ja siguran, sad sam malo na bolovanju, pa da se fizički opravim, nadam se. Zemaljski muzej BiH najljepše je moguće mjesto gdje bi čovjek mogao raditi s platom ili bez plate, to je druga star. Ali što se tiče profesionalnih mogućnosti koje se tu nalaze za profesionalni rad to je najbolje mjesto bez ikakve konkurencije. Tako da ja to mogu raditi još 50 godina, ne bi stigao uraditi sve što bi volio. Tako da pokušat će baviti time.
Treba da se donese validan zakon o svakoj od tih institucija posebno
Gdje idu kulturne institucije od državnog značaja. Država digla ruke od njih, kakva im je budućnost?
Prvo mislim svi da prestanemo da govorimo o institucijama od državnog značaja, jer to otvara vrata svakoj budali od političara da nametne svoje institucije od državnog značaja. Mi trebamo govoriti o Zemaljskom muzeju BiH, Umjetničkoj galeriji BiH, o Historijskom muzeju... Kao što je uvijek bilo. Treba da se donese validan zakon o svakoj od tih institucija posebno, a ne o svima zajedno, jer to ni blizu nisu jednake institucije i onda da se one kontrolišu i i da rade po tom zakonu. Mi smo taj prijedlog zakona, koji je samo malo modificiran, ustvari stari zakon Republike BiH koji je svršeno lijepo to odredio, dali nadležnim i plan je da se naredne godine to pokuša pustiti u proceduru, da bi to prošlo kroz državni parlament i to je jedini put. Nema drugog puta.
Ima ovaj put koji traje 25 godina i koji nema tu nekih rezultata. To je sve preživljavanje, mi smo taoci toga. Sad kako koja institucija od ovih, neko malo više radi, neko malo manje, neko bolje, neko lošije to je nebitno. Ali jedino dugoročno rješenje je zakon i onda po tom zakon upravljane, nadzor, ko, šta, kako radi, ko kome odgovara. Nema tu neke pameti, to je vrlo jednostavno U suprotnom imamo opšte rasulo. Ove institucije su bitne samo u svom simboličnom značenju, nisu one bitne, može društvo funkcionisati bez njih. Naravno to je siromašnije društvo, sad je na nama da izaberemo šta hoćemo.