Nicolas Cage je jedinstven. Posebna zvjerka. Baš onda kada pomislite da je gotov, istrošen, da nije mogao gore skrenuti s puta, on se izdigne iz pepela poput Feniksa i pokaže srednji prst svima, na opće zaprepaštenje kritičara i publike. Cage ide do posljednjeg daha, riskira u stvarnost kao i njegovi legendarni likovi u fikciji. I to radi toliko beskompromisno da obrće vlastitu izreku "U jednom trenutku si John Wayne, a u sljedećem Mini Maus" iz Utrke s Mjesecom (Racing with the Moon, 1984.). On je samoprozvani "nadrealist", često neshvaćen i nepravedno podcijenjen.
Nakon povratka Brada Pitta na put zvjezdane slave, zahvaljujući Tarantinovu Bilo jednom… u Hollywoodu (Once Upon a Time in… Hollywood, 2019.), uskrsnuće Cagea zasigurno je jedno od najugodnijih iznenađenja. Naravno, sve je počelo još s kritički hvaljenom Svinjom (Pig, 2021.), ali Nepodnošljiva težina golemog talenta (The Unbearable Weight of Massive Talent) kao zabavna metafilmska akcijska komedija, koja naslovom duhovito obrće Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere, posjeduje potencijal da dopre do šire publike kao malo koji njegov prijašnji film.
Glumiti samog sebe u filmu koji je inspiriran tvojom stvarnom personom i utjelovljenim filmskim likovima znači koračati vrlo skliskim terenom. Postoji realna opasnost da ćeš ispasti egomanijak koji stvara fanatični kult ličnosti od samog sebe ili da ćeš se nepovratno strovaliti u samoparodiju. Istini za volju, ni sam Cage nije bio oduševljen idejom da glumi samog sebe. U razgovoru za The Hollywood Reporter otkrio je da nije želio imati nikakve veze s idejom reditelja i scenarista filma Toma Gormicana sve dok nije pročitao njegovo pismo, piše Net.hr.
"Tada sam pomislio: 'OK, on ne pokuša samo ismijavati takozvanog Nicka Cagea; postoji pravi interes za neke od ranijih radova", objasnio je Cage pa nastavio: "Njegov je ton više bio svetkovanje trenutaka – poput onog kada sam bio na dnu bazena u filmu Napuštajući Las Vegas ili zlatnih pištolja u Čovjeku bez lica."
Ne samo da se Cage nije spotaknuo o vlastitu taštinu, nego je pod nadahnutom Gormicanovom rediteljskom palicom i u suigri sa sjajnim Pedrom Pascalom u ulozi Javija Gutierreza, španskog milijardera i razdraganog Cageovog superfana povezanog s mafijom, na najbolji mogući način i sa zdravom dozom samoironije podsjetio zašto je jedan od najvećih. Filmom o potrošenoj filmskoj zvijezdi na rubu odustajanja i u finansijskim problemima, Nicku Cageu, koji iz očaja pristaje na ponudu agenta da za milion dolara bude gost na Javijevom rođendanskom partiju na Mallorci, osobne slabosti i nedostatke pretvorio je u vrline.
Postmoderna i samoreferencijalnost
Nepodnošljiva težina golemog talenta je kao postmoderan igrani film od početka do kraja meta, samoreferencijalan, samosvjestan film, ali nimalo uštogljen i patetičan kao četvrti nastavak Matrixa. Dekonstruira prošlost i razgrađuje naše (pred)koncepcije o njemu kako bi stvorio nova značenja - filmofilski toplo i benigno. Tiče se filma općenito i Hollywooda, tiče se nekih od kultnih uloga Nicolasa Cagea, tiče se stvarne persone Cagea kakvog ga znamo iz javnih nastupa, rastrganog između kreativnosti, želje za zaradom i nevjerovatne volje za opstankom.
Čak ga i kroz film, s vremena na vrijeme, u trenucima samorefleksije, prati zamišljena mlađa verzija sebe, Nicky Cage, kakav je bio tamo negdje iz vremena 1990-ih i kultnog filma Davida Lyncha Divlji u srcu (Wild at Heart, 1990.). Konkretno, izravno je inspiriran Cageovim nabrijanim nastupom u britanskom showu "Wogan" 1990. godine.
"Taj tip je bio nepodnošljiv, bezobrazan, arogantan luđak. To je mlada verzija mene s kojom mislim da bih se suočio kao suvremeni Nick Cage", rekao je Cage za The Hollywood Reporter, govoreći o liku Nickyja. Očigledan i loš CGI na stranu, to povremeno računalno generirano ukazanje mladog Cagea služi kao nostalgičan element u ovoj ludo zabavnoj vožnji koja će njegovim obožavateljima i zaljubljenicima u kinematografiju zasigurno prirediti užitak.
Jedna od najljepših romansi
Gormicanov film najbolje funkcionira kada je usmjeren na dinamiku jedne od najljepših kinematografskih bromansi u posljednje vrijeme. Naime, Cage i Pascalov neodoljivo simpatični Gutierrez, za kojeg ne želite da ikada postane negativac, ostvarili su opipljivu kemiju družeći se u nizu spontanih prizora ispunjenih nevjerovatno prirodnom komikom. Čini se kao da priča ne vodi nikuda, podgrijavana tek špijunskim podzapletom, a opet izvrsno funkcionira gradeći odnos dvojice likova u potrazi za pomlađenom kreativnosti kroz niz apsurdnih scena, dovodeći ih tako bliže gledateljevu srcu.
U jednom se trenutku Cage i Gutierrez bacaju sa stijene u more, u drugom proživljavaju paranoičnu avanturu na LSD tripu kao da su upali u Strah i prezir u Las Vegasu (Fear and Loathing in Las Vegas, 1998.), u trećem smišljaju scenarij za zajednički film koji upravo gledate. Oživljavanje adolescentske energije i emocija kroz krizu srednjih godina i slobodno proživljavanje života koračanjem u nepoznato. Kao nekada, dok su bili mlađi.
Dok se film žanrovski transformira iz šašave "buddy" komedije druženja u tipičnu akcijsku komediju iz 1990-ih, tako se i manifestiraju nedostaci zbog kojeih film pleše po rubu treša. Akcijske scene u završnici ne samo da su predvidljive i neuzbudljive, nego su nerijetko loše i jeftino izvedene. No, to nikako neće spriječiti formiranje kultne sljedbe vjernih obožavatelja oko Nepodnošljive težinu golemog talenta. Privlačnost filma je jednostavno tolika da je teško izbjeći njegovu gravitaciju.
