Godinama su naučnike intrigirale tamne, sezonske pruge koje se pojavljuju na strmim padinama Marsa. Poznate kao „ponavljajuće linije na padinama“ (Recurring Slope Lineae – RSL), ove zagonetne pojave, snimljene kamerama visoke rezolucije na letjelicama poput NASA-inog Mars Reconnaissance Orbitera (MRO), podstakle su ključno pitanje: jesu li tragovi tekuće, slane vode ili samo suhe lavine pijeska i prašine? Nakon godina rasprava, naučna zajednica je bliže odgovoru nego ikad, piše Science Alert.
U početku je sve ukazivalo na vodu. Kada su pruge prvi put detaljno proučene 2011. godine, njihovo ponašanje, širenje tokom toplijih mjeseci i nestajanje zimi, podsjećalo je na sezonske tokove vode na Zemlji.
Vrhunac uzbuđenja došao je 2015. godine, kada je NASA objavila da je spektrometar CRISM detektovao hidratizirane soli poput magnezij-perklorata i natrij-perklorata, tačno na lokacijama gdje su pruge bile najšire. Te soli mogu sniziti tačku ledišta i omogućiti tekućoj vodi da opstane i na temperaturama do -70 °C.
Sve je upućivalo na to da današnji Mars možda ipak ima tekuću slanu vodu.
Već 2017. godine teorija počinje pucati po šavovima. Analize 3D modela terena pokazale su da se gotovo sve pruge nalaze isključivo na padinama strmijim od 27 stepeni i da naglo prestaju kada nagib postane blaži.
To je karakteristično za suhe tokove pijeska koji klize samo dok je nagib dovoljno strm. Tokovi vode, s druge strane, ne završavaju tako naglo.
Novi udarac stigao je 2018., kada su naučnici otkrili da su neki od signala hidratiziranih soli vjerovatno bili „lažno pozitivni“ zbog tehničkih artefakata u podacima CRISM-a.
Nakon globalne pješčane oluje 2018. godine, RSL-ovi su postali brojniji. To je sugerisalo da su vjetar i prašina ključni faktori.
Nedavna istraživanja, uz pomoć mašinskog učenja i analize preko dva miliona pruga na slikama s MRO-a i ExoMars orbitera, otkrila su da pruge nisu strogo sezonske i često nastaju nakon udara meteoroida, lokalnih potresa ili jakih naleta vjetra.
Neki istraživači predlažu hibridnu teoriju: na granici leda i soli na Marsu mogu nastati mikroskopske količine slane „bljuzgave“ vode. Ta voda ne teče u potocima, ali može smanjiti koheziju tla i pokrenuti lavine pijeska.
Drugim riječima, voda možda ne stvara pruge ali može aktivirati procese koji ih pokreću.
Iako se danas čini malo vjerovatnim da RSL skriva tekuću vodu pogodnu za život, ovi fenomeni ostaju dokaz da je Mars geološki aktivan planet.
Promjena u naučnom razumijevanju znači da se ove lokacije više ne smatraju tako rizičnim za planetarnu zaštitu, što budućim roverima može omogućiti izbliza istraživanje.
Potraga za vodom i mogućim tragovima života se nastavlja ali sada na drugim mjestima na Crvenoj planeti.