Od 19. decembra, kada je bila najbliže Zemlji, misteriozna kometa 3I/ATLAS udaljava se od naše planete, a prvog dana nove 2026. godine nalazila se na udaljenosti od 289 miliona kilometara od ljudi. Ogromnom brzinom juri prema vanjskim dijelovima Sunčevog sistema hiperboličnom putanjom, što znači da je gravitacija neće zadržati i da nas zauvijek napušta.
Naučnici na mnoga pitanja vezana za ovu kometu nemaju jasne odgovore. Ne zna se tačno odakle dolazi, zašto ima neobičan rep, zašto joj je aktivnost tako čudna i zašto nije bilo više isparavanja prilikom prolaska blizu Sunca, kakav joj je tačan hemijski sastav, ima li na sebi molekule koje su nam potpuno nepoznate, koliko je stara, niti kako je izbačena iz svog matičnog sistema.
Kada je kometa 3I/ATLAS otkrivena u julu 2025. godine, na jednosmjernom međuzvjezdanom putovanju kroz naš Sunčev sistem, harvardski astronom Avi Loeb sugerirao je da bi mogla biti čak i izvanzemaljska letjelica koja nam dolazi u posjetu. Međutim, kometa je prošla pored nas bez zaustavljanja. Za one koji žele vjerovati u postojanje izvanzemaljskog života, to je bilo veliko razočaranje. Ako su to bili izvanzemaljci, zašto nam barem nisu mahnuli ili poslali poruku? Jesu li vidjeli našu vrstu kako uništava vlastitu planetu, vlastiti dom, pa s gađenjem nastavili dalje u dubine svemira?
Ideju o otkriću i istraživanju goleme izvanzemaljske letjelice koja je slučajno prošla kroz naš Sunčev sistem još je 1973. godine u svom naučnofantastičnom romanu Rendezvous with Rama iznio veliki pisac i naučnik Arthur C. Clarke. Pet godina ranije, u filmu 2001: Odiseja u svemiru, Clarke i reditelj Stanley Kubrick zamislili su kako su tajanstvena bića ostavila goleme monolite u Sunčevom sistemu kako bi usmjeravala spor napredak ljudske evolucije.
Iako mnogi ljudi vjeruju da su NLO-i (neidentificirani leteći objekti) i UAP-ovi (neidentificirani zračni fenomeni) dokaz izvanzemaljskih posjeta, niko nikada nije iznio neoboriv dokaz da su izvanzemaljci pokucali na naša vrata.
Jasno je da svako čudno, neobjašnjivo astronomsko opažanje može potencijalno upućivati na postojanje izvanzemaljske inteligencije, iako većina astronoma voli upozoriti: „Nikada to nisu bili izvanzemaljci…“. Još 1959. godine fizičari Giuseppe Cocconi i Philip Morrison prvi su predložili da bi se radioteleskopi mogli koristiti za prisluškivanje izvanzemaljskih komunikacija. U to vrijeme niko nije imao jasnu predstavu o tome koliko je vjerovatno postojanje izvanzemaljskog života, a kamoli izvanzemaljske inteligencije.
Danas situacija izgleda sasvim drugačije. Sada znamo da su planete, uključujući umjerene svjetove s vodom poput Zemlje, brojne, te da su ugljikovi gradivni elementi života rasprostranjeni širom svemira. Čini se krajnje nevjerovatnim da je život nastao samo jednom. Uz pomoć osjetljivih instrumenata poput Svemirskog teleskopa James Webb, astronomi danas mogu „njuškati“ atmosfere obližnjih egzoplaneta u nadi da će pronaći takozvane biosignature, molekule koje ukazuju na biološku aktivnost na površini izvanzemaljske planete.
Otkrivanje neobičnih pojava u svemiru često je i ozbiljne naučnike navodilo na pomisao da su možda pronašli tragove izvanzemaljskog života. Kada je 1967. godine otkriven prvi pulsar, dobio je kodno ime LGM-1, što znači „Little Green Men“ (mali zeleni ljudi). Tek kasnije postalo je jasno da se radi o brzo rotirajućim neutronskim zvijezdama.
Prema internetskom radu iz 2023. godine, koji su objavili astronomi Beatrice Villarroel i Geoffrey Marcy, razmišljanje o izvanzemaljcima može koristiti i samoj nauci. „Mnogi naučnici navode gubitak ‘kredibiliteta’ određenog područja, bilo među kolegama ili finansijskim institucijama – kada se u medijima iznose velike tvrdnje o izvanzemaljskom životu“, pišu oni. „S druge strane, istraživačka aktivnost često se potiče samom mogućnošću otkrića izvanzemaljskog života, bez obzira na ishod.“
Ipak, čak i ako se približimo nečemu što bismo mogli nazvati izvanzemaljskim životom, postoji mogućnost da ga uopće nećemo znati prepoznati kao, život. Na simpoziju Life in the Universe 2024 u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, ugledni paleoantropolog Yohannes Haile-Selassie iz Instituta za porijeklo čovjeka u Arizoni rekao je: „Ako ikada pronađemo izvanzemaljski život, on ni na koji način neće ličiti na Homo sapiensa.“ Sličnu zabrinutost izrazila je i južnoafrička arheologinja Sarah Wurz: „Naše današnje tehnološke sposobnosti rezultat su bezbrojnih evolucijskih slučajnosti i nezgoda u prošlosti“, rekla je publici.
Siemion, koji je bio suorganizator simpozija, svjestan je da je antropocentrizam, način razmišljanja u kojem se čovjek stavlja u središte svega kao mjera i referentna tačka za tumačenje prirode, svemira, života i inteligencije, ozbiljan problem u našem razmišljanju o izvanzemaljskoj tehnologiji.
„Možda smo zaista na potpuno pogrešnom putu i nema garancije da ćemo ikada pronaći izvanzemaljsku inteligenciju. Ali to, naravno, ne znači da odustajemo.“
I nakon što je kometa 3I/ATLAS prošla pored Zemlje, ostalo je ozbiljnih naučnika koji nastavljaju razmatrati mogućnost da je riječ o šupljem tijelu koje skriva izvanzemaljsko stanište. Takve je, međutim, moglo obeshrabriti istraživanje objavljeno u posljednjim danima prošle godine. U njemu su analizirani rezultati radijskih opažanja provedenih 100-metarskim teleskopom Green Bank u okviru programa Breakthrough Listen, osmišljenog upravo za potragu za znakovima izvanzemaljskog života. Podaci su prikupljeni 18. decembra 2025. godine, dan prije najbližeg prolaska objekta pored Zemlje.
„Trenutno ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da su međuzvjezdani objekti išta drugo osim prirodni astrofizički objekti. Međutim, s obzirom na mali broj takvih objekata poznatih do danas (samo tri), kao i na mogućnost da međuzvjezdane sonde predstavljaju tehnopotpis, opravdano je provoditi temeljita istraživanja“, navode autori novog istraživanja.