Neki naučnici smatraju da je za nesrazmjerno veliki broj napada odgovorno tek nekoliko jedinki. Treba li ih zato ciljano uklanjati?
Prvo je stradao francuska turistkinja, žena koju je u decembru 2020. u blizini Saint-Martina usmrtio morski pas. Voditelj obližnjeg kluba vodenih sportova isplovio je čamcem kako bi pomogao, ali zatekao je njeno beživotno tijelo koje je plutalo licem prema dolje, s otvorenom ranom na desnom bedru. Samo mjesec dana kasnije, nekoliko otoka dalje, kod St. Kittsa i Nevisa morski je pas teško povrijedio ženu koja je ronila s disalicom. Imala je više sreće, preživjela je.
Ubrzo nakon prvog napada, francuskog morskog biologa Erica Clua s pariške École Pratique des Hautes Études nazvao je poznanik s Kariba.
„Otočne zemlje često traže moju pomoć nakon ugriza. Moja vizija je nova: tvrdim da nemate problem s morskim psima općenito, nego s jednim određenim morskim psom“, kaže Clua.
Prema Clui, sukobi ljudi i morskih pasa nisu uvijek slučajni. On vjeruje da postoje tzv. problematični morski psi, odvažne jedinke koje su još u mladosti naučile da čovjek može biti plijen. Ako ih se uspije identificirati i ukloniti, smatra, moglo bi se izbjeći kolektivno ubijanje stotina životinja, što se u prošlosti znalo događati nakon tragedija.
Masovni pokolji morskih pasa danas su rjeđi, ali i dalje postoje. Između 2011. i 2013. kod francuskog otoka Réuniona ubijeno je više od 500 primjeraka. Čak ni to nije bilo dovoljno za neke, četiri godine kasnije profesionalni surfer tražio je svakodnevne odstrele. Nakon napada na francusku turistkinju, Clua je zatražio da se s njenih rana uzmu brisevi. Kada su stigli rezultati, pokazalo se da su oba napada, u Saint-Martinu i na St. Kittsu i Nevisu, počinila ista jedinka tigrastog morskog psa duga oko tri metra.
Clua i njegov tim tada su krenuli u potragu. Tokom januara i februara 2021. izvukli su iz mora 24 tigrasta morska psa, a analizirali još 25 ulovljenih oko susjednih otoka. Svakog su preokrenuli na leđa i pokušali izazvati povraćanje kako bi pronašli tragove ljudskog tkiva, ali bez uspjeha. Analiza DNK također nije pokazala podudarnosti.
Potraga se nastavlja i danas. Nakon napada u maju 2024. ponovo su uzeti uzorci sluzi s rana, a Clua čeka rezultate. Ako se pokaže da je riječ o istoj jedinki, vjeruje da bi jednog dana mogao uloviti “krivca”. No ideja o “problematičnim morskim psima” duboko dijeli struku. Dok neki, poput australske istraživačice Lucille Chapuis, smatraju da koncept nije nelogičan, jer na kopnu postoje problematični lavovi, tigrovi ili medvjedi, drugi ga u potpunosti odbacuju. Boje se da bi takav narativ mogao stvoriti dojam da u oceanima vrebaju krvoločne “čudovišne zvijeri” nalik onoj iz filma Ralje.
Clua uzvraća da nije riječ o monstrumima, već o pojedinačnim životinjama koje su naučile drukčije obrasce ponašanja. On navodi još dva primjera: tigrastog morskog psa iz Kostarike odgovornog za više ugriza te oceanic whitetip jedinke koja je 2020. u Egiptu usmrtila plivačicu, a potom pokušala ugristi i Cluinog kolegu. No i oni naučnici koji priznaju forenzičku preciznost njegovih analiza, poput Toby Daly-Engel s Florida Institute of Technology, upozoravaju da su takvi slučajevi rijetki.
„Ti predatori jedu gotovo sve, pa i gume, i više su oportunisti nego specijalizirani lovci na ljude“, kaže David Shiffman, biolog iz Washingtona, smatrajući da potraga za “krivim morskim psima” nije provediva i da resurse treba usmjeriti na prevenciju, spasioce, nadzor plaža i edukaciju kupača.
„Za one koji ne žele riskirati susret s morskim psima, imam sjajnu vijest: postoje bazeni“, ironično dodaje Catherine Macdonald sa Sveučilišta u Miamiju.
Clua, međutim, ne odustaje. Na Saint-Martinu i dalje sarađuje s lokalnim vlastima i skuplja biološke uzorke nakon svakog napada. Na pitanje je li ga samog ikada napao morski pas, odgovara da mu se to dogodilo samo jednom u 58 godina ronjenja, kada se u tišini podvodnog ribolova iza njegovih leđa pojavio bikovski morski pas. Osjetio je da bi mogao postati plijen, no susret je završio mirno, morski je pas jednostavno otplivao.