Mitja Čander slovenski je pisac, esejist, scenarist i urednik s više od dvadeset godina rada u kulturi. Njegov roman "Slijepac" – čiji nam prijevod ovog ljeta donosi Buybook – politička je i egzistencijalna satira o intelektualcu koji, uprkos slabovidnosti, postaje glas buduće Slovenije. Kroz priču o sljepoći, roman progovara o moći, manipulaciji, inkluziji i gubitku etike u savremenom društvu.
U razgovoru s autorom dotakli smo se književnosti, politike, porodice, medija, šaha i onoga što nas u regiji još uvijek povezuje. Čander je gost ovogodišnjeg Međunarodnog festivala književnosti Bookstan koji će se održati od 2. do 5. jula. Njegov roman bit će predstavljen u četvrtak, 3. jula, u 11 sati u Ateljeu Figure.
Za pisanje romana životno iskustvo je do određene mjere korisno
Knjiga "Slijepac" ujedno i Vaš prvi roman, objavljena je 2019. godine. Imate dosta iskustva u kulturu, preko dvadeset godina ste aktivni na književnoj sceni, mnogo toga ste napisali i uredili, prije svega kroz angažman u izdavačkoj kući Beletrina. Kako to da Vam je ovako dugo trebalo za roman? Slažete se da su za roman potrebna određena zrelost, iskustvo ili je u Vašem slučaju nešto drugo posrijedi?
Neke književne ambicije sam gajio kao učenik, ali nakon što sam se upisao na komparativnu književnost, svoju budućnost sam vidio isključivo u refleksiji, a ne u pisanju književnosti. Godinama mi nije palo na pamet da bih mogao pisati fikciju, zapravo sve do četrdesete godine. U pravu ste, za pisanje romana životno iskustvo je do određene mjere korisno, mnogo je manje zaista dobrih mladih romanopisaca nego, recimo, pjesnika. Roman je dijaloška forma, a mlad čovjek je više usmjeren na sebe, više monološki. Kod mene se, ipak, radilo i o nečemu drugom. Pisanje romana za mene je bilo čin oslobađanja od identiteta kojem sam pripadao. Odjednom sam osjetio potrebu za maštom, za čulnim, tjelesnim, odnosno više se nisam osjećao ugodno u koži obrazovanog i kao pametnog kritičara i urednika. Um je bio moj zaštitni rov, a odjednom se pokazalo da je nedovoljan.
Glavni junak suočava se i s fizičkom sljepoćom i s društvenom "sljepoćom". On - intelektualac i kulturnjak – je slabovidan, ima mogućnost da vidi samo 5%. Budući da ste i sami slabovidna osoba, vjerujem da ste podvlačili granice u tekstu između autobiografskog i fikcionalnog. Ipak, roman "Slijepac" koristi metaforu sljepoće da bi progovorio o mnogo širem društvenom stanju. Kako je ta metafora nastala i zašto je bila važna za Vas kao autora?
U pravu ste. Različiti nivoi su se isprepleli. Prvo, jedan veoma intiman nivo. Pokušao sam sagledati vlastito iskustvo izvana, reflektovati ga, preoblikovati u fikciju. Kako je oslobađajuće bilo kada sam se mogao iskreno nasmijati svom alter egu! Ali nije se radilo samo o suočavanju s invaliditetom i frustracijama koje on nosi. Radilo se i o raskidu s ulogom kulturnjaka kao nekakvog vidioca, koju sam, kao i mnogi prije mene, igrao i od nje imao koristi. Na još širem nivou, zanimala me je sljepoća kao politička kategorija. U politici ima toliko blefiranja oko navodnog predviđanja budućnosti... a zapravo se najčešće radi samo o igri moći.
S pravom se Vaša knjiga može čitati kao politička satira kroz prikaz neoliberalnih kapitalističkih odnosa. Osobno imam dojam da smo nakon pandemije upali u još veću moralnu apatiju ili smo potpuno izgubili kompas. Vaš roman je svjedok da književnost angažirano pristupa tome, ali koja su stvarna ograničenja i moći književnosti i kulture u takvom svijetu?
Roman je izašao tik pred pandemiju, a danas se čini da su prilike na neki način gore nego tada, dok sam roman, uprkos satiričnoj noti, djeluje još stvarnije. Svijet je još podložniji svim vrstama manipulacija. Mislim da književnost ne može neposredno popraviti ljude, niti može ponuditi recepte za bolji život. Ali može otvoriti suštinska pitanja, potaknuti nas na razmišljanje, i na kraju krajeva, ohrabriti nas da u ovom čudnom svijetu ipak nismo sami. Satira mi je u tom smislu posebno bliska. Ne kao neko uzvišeno ismijavanje, već tako da se uvijek najprije nasmijemo sebi, pa tek onda drugima.
Slovenci sebe tradicionalno doživljavaju vrlo ozbiljno, često kao žrtve velikih i moćnih
Protagonista, inače komparatista po struci, kroz futuristički megaprojekt “Slovenija 2100” oformljuje jedan ozbiljan kolektiv koji ga vodi. Pored njega na čelu, tu se nalaze još i filozof, informatičar, sociologinja, a pridružit će im se još i kustos, i pjesnik. Kao i svi likovi u romani, i oni su bez imena, njihove titule i zvanja su njihovi označitelji. Djeluje kao da je ovo izabrana vladajuća kasta, skoro da vodi dijalog s Platonovom idejom iz "Države". Kako komentarišete da ste kao autor odlučili uz protagonistu dodati upravo ove likove. Šta nam zapravo ovaj izbor govori? Insinuira li možda da nam se smiješi vedra budućnost u pametnim gradovima ako je prepustimo u vodstvo ljudima iz humanističkih nauka ili je to samo jedna dobra obmana?
Slovenci sebe tradicionalno doživljavaju vrlo ozbiljno, često kao žrtve velikih i moćnih. Moja perspektiva je drugačija i nije slučajno da su moju knjigu preskočili kada su se dijelile nagrade, ali su je zato masovno čitali i još je čitaju. U mojoj knjizi je, na neki način, oslikana elita slovenačkog društva, koja često živi u nekom svom svijetu, danas bismo rekli u balonu. Ta elita sanjari o nekom idealnom svijetu za stotinu godina, dok se oko nje ruše ustaljeni odnosi i propadaju vrijednosti na kojima je počivala društvena koegzistencija. Samo pozivanje na vlastitu progresivnost jednostavno nije dovoljno. Prazne riječi o pravdi, istini i sličnim pojmovima su opasne, jer etika sve više postaje samo rekvizit političke i svake druge borbe.
Glavni junak, dodatno zaslijepljen moći koju dobiva, uslijed karijernog napredovanja gubi obitelj. On skoro preko noći ulazi u svijet politike, EU fondova i projekata. Čini mi se da je jedna od tema u romanu upravo to kako moderni čovjek gubi porodicu zbog karijere, ali prije svega gubi sebe. Griješim li ili je to samo sporedna stvar?
Ne, to je veoma važno zapažanje. Ideja savremene društvene komunikacije podrazumijeva neku vrstu totaliteta. Politika, kultura, sve što je javno, stalno ti nameće uvjerenje da se moraš potpuno predati i zaboraviti na intimni svijet kao nešto prevaziđeno, u najboljem slučaju nešto sporedno, u funkciji javne samoprezentacije. Društvene mreže su taj osjećaj samo još više pojačale. Ali, zar nisu totalitarni režimi tvrdili da ništa ne smije ostati privatno i skriveno, da život mora biti poput staklene kuće... Upravo tu smo danas, u trenutku kada se savremeni kapitalizam susreće s ideologijama prošlosti. Danas mi porodica znači neizmjerno više od društvenog angažmana, i nije me sram to priznati. Iako se ne mogu, niti želim, prestati baviti društvom.
Rekao bih da je jedna od važnih tema u "Slijepcu" zapravo inkluzija i položaj ranjivih skupina. Šta za Vas predstavlja istinska inkluzija? Je li ona ikad u potpunosti moguća?
Inkluzija je uvijek procesne prirode, nikada fiksno stanje stvari. Prava manjina nikada nisu zagarantovana zauvijek, ako se tako može reći, prije bih rekao da su podložna oscilacijama. Predrasude će postojati sve dok postoji čovječanstvo, jer u njima živi neki iskonski strah od drugog i drugačijeg, a protiv takvih poriva nije se lako boriti, uprkos današnjoj svijesti i znanju. S druge strane, u učvršćivanju pozicija često učestvuju i same manjine, odnosno njihovi predstavnici, kada se prikazuju isključivo kao žrtve. Naravno da su obespravljeni, ali nisu samo žrtve, i osobe s invaliditetom mogu biti pohlepne ili zlopamtila. Ljudskost nam je svima zajednička.
U jednom intervjuu spominjete da je problem društva "pasivizacija razmišljajućih". Šta to konkretno znači za slovensko društvo danas. Vidite li ovaj slučaj i u širem, europskom kontekstu, naročito balkanskom?
Naboj osamdesetih i devedesetih godina, kada se Slovenija demokratizirala i priključivala Evropi, potpuno je ispario. Intelektualci su postali politički propagandisti ili u većini slučajeva, jednostavno su se povukli iz javnog života u sigurnost svojih stručnih oblasti. Ipak, uprkos svemu, nisam pesimista. Kritička misao ima i imat će svoju društvenu ulogu. Čak i na Balkanu, iako se Balkan ponekad doima kao nerješiv slučaj i zloslutna najava sudbine cijele Evrope.
Roman je u Buybookovom izdanju objavljen u prijevodu talentirane Petre Amalie Bachman. Koliko Vam je važna recepcija knjige izvan Slovenije, posebno u regiji koja dijeli neka zajednička kulturna i historijska naslijeđa? Je li roman preveden na još neke jezike?
Roman je naišao na lijep prijem u engleskom prevodu, kao i u albanskom, ali mi ovaj prevod zaista mnogo znači. S prostorom bivše Jugoslavije oduvijek sam bio duboko povezan, i intimno i profesionalno te naravno da mi je važno da me ljudi upravo ovdje čitaju. Uostalom, povezuju nas slična iskustva. Petra je uradila sjajan posao, prevod sam doživio kao novo, autonomno djelo.
Šah je metafora života, predvidljivo nepredvidiv
Zanimljivo je uočiti ulogu šaha koja se proteže kroz roman. Kako tumačite to u samoj knjizi, ali šta i ova igra za Vas osobno znači? Nije li, zapravo, šah malo više od obične igre?
U mladim godinama krenuo sam putem profesionalnog šahiste i šah me je duboko obilježio. Šah je metafora života, predvidljivo nepredvidiv, s toliko razuma s jedne strane, a iracionalnog s druge... U roman, pak, donosi i dozu nadrealizma
Roman nosi i kritiku površnog medijskog diskursa. Kako vidite odnos između književnosti i medija danas? Može li književnost još uvijek provocirati dublju misao?
Mainstream mediji uglavnom ignorišu književnost. Srećom, postoje specijalizirani mediji i društvene mreže. Upravo na primjeru književnosti vidimo da razvoj medijske stvarnosti nije jednoznačan, društvene mreže, na primjer, možemo iskoristiti i u svoju korist. Ljude će knjige uvijek zanimati, bilo da su štampane ili digitalne, to uopće nije važno. Čitanje romana je jedno posebno iskustvo koje se ne može doživjeti nigdje drugo. Moraš se uroniti u jedan svijet, izgraditi ga po svome...
Na prošlogodišnjem "Bookstanu" imali smo priliku slušati sjajne Slovence, prije svega mislim na Andreja Blatnika, Zorana Predina i Dušana Šarotara, a ove godine Vi ćete imati priliku sudjelovati u festivalu i predstaviti svoju knjigu. Što Vi mislite o samom festivalu i njegovoj ulozi do danas? Veselite li se Sarajevu?
"Bookstan" je izuzetno važan festival i počašćen sam što ću biti njegov gost. Veoma se radujem Sarajevu, starim prijateljima, ali i novim ljudima... i onoj čuvenoj sarajevskoj atmosferi.