Ovih dana iz štampe je izašla zbirka pjesama pod nazivom "Egzodus" (Srebrenička poema), mladog bosanskohercegovačkog autora Mirnesa Omerovića. Talentirani pisac, porijeklom iz Bratunca, u razgovoru za Anadolu kaže kako mu je inspiracija za ovu knjigu bila porodica koja je preživjela genocid u Srebrenici, a naročito 252 Omerovića čija su imena uklesana na spomen ploči u Potočarima.
Omerović (20) je još od malih nogu pokazivao interesovanje za umjetnost, naročito za poeziju. Svoju prvu zbirku pjesama, “Zemlja bosanska”, objavio je još kao 13-godišnji dječak.
Uslijedila je potom “Prijedorska matura”, posvećena 102 ubijene djece Prijedora, a ovih dana iz štampe je izašla i njegova treća knjiga “Egzodus”, zbirka 95 pjesama, posvećena Srebrenici, a čija promocija će biti upriličena u utorak, 6. februara, u Multimedijalnoj sali Ilidža (bivše Kino Igman), s početkom u 18:00 sati.
Mirnes Omerović rođen je 2004. godine u Sarajevu. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u Desetoj osnovnoj školi Ilidža, a Prvu bošnjačku gimnaziju završava 2023. kao Ponos generacije, te njegov maturski rad osvaja treće mjesto na državnom takmičenju Fondacije Alija Izetbegović. Trenutno je student Pravnog fakulteta UNSA. Omerović je za svoju poeziju dobio i brojne nagrade. Posebno ističe da je Počasni član Komisije bijelih traka - Commission Brassards Blancs.
"Egzodus" (Srebrenička poema) autora Mirnesa Omerovića je zbirka poezije koja duboko uranja u srž bolnih događaja genocida u Srebrenici, navode recenzenti. Omerović pojašnjava kako je “Egzodus” postavljan u šest ciklusa koji opisuju genezu srebreničkog genocida.
“Pomalo su biblijski postavljeni ti ciklusi, jer počinje sa Postankom, pa prolazi kroz Apokalipsu, kreće se Putokazima, imamo Izdah, Post mortem i na kraju Psalme, koji obilježavaju put naših majki Srebrenice, svih nas koji se borimo da genocid ostane zabilježen”, navodi Omerović.
Inspiracija mu je, kako kaže, bila njegova porodica koja je preživjela genocid. Omerović podsjeća kako je njegov djed Halil Omerović prošao “putem smrti”, na kojem su hiljade Srebreničana u pokušaju prelaska do slobodne teritorije izgubile živote u julu 1995. godine. Naglašava kako su njegova najveća inspiracija svakako članovi porodice čija su imena danas uklesana na spomen ploči u Potočarima.
“Inspiraciju sam pronašao u svojoj porodici, koja je porijeklom iz Bratunca i koja je preživjela genocid u Srebrenici. Najveća inspiracija su mi 252 Omerovića na spomen ploči u Potočarima. Oni bi danas bili očevi, muževi, graditelji, arhitekte, možda neki i pisci. Moj dedo je, hvala Bogu, preživio ‘put smrti’ i on mi služi kao jedna inspiracija koja je nepresušna. Zaista u njemu sam pronašao svaku od ovih priča”, kaže Omerović.
S obzirom na to da je riječ o vrlo teškoj temi, koja je, uz sve to, i lična, Omerović na pitanje koliko je u tom kontekstu za njega kao autora bio zahtijevan proces pisati stihove ove knjige, odgovara: “Poezija je uvijek olakšanje. Sretni ljudi ne pišu. Samo tužan čovjek može napisati pjesmu koja doslovno uranja rane, koja soli rane. Tako da poezija je bila moj oporavak od te transgeneracijske traume, trauma koja je konstanta.”
Omerović otkriva kako je svoje druge zbirke poezije “Prijedorska matura”, koja je posvećena 102 ubijene djece Prijedora, planirao se, kako kaže, odmaknuti od teme agresije na Bosnu i Hercegovinu.
“No, kako god da sam pokušao uvijek je inspiracija ležala u mom Podrinju, u mom Pobuđu (op.a. naselje u općini Bratunac) i vraćao sam se tim temama, konstantno. Inspiraciju pronalazio u historiji i mislim da je to ključno za nastajanje cjelokupne zbirke”, kaže Omerović.
Ako bi trebao izvući zaključak njegove zbirke poezije, onda bi on glasio da je suočavanje s prošlošću teško, ali koliko god bilo teško s tim se mora nastaviti, jer, kaže, onaj ko se ne suoči sa historijom (prošlošću), on ne može graditi dobru budućnost.
“Historija ima tendenciju da se ponavlja onima koji je zaboravljaju i zbog toga mi moramo izgraditi generacije koje će biti dovoljno svjesne svoje historije, kako bi one mogle graditi konkretnu budućnost BiH, da se ne bi ponovio genocid u Srebrenici, u Foči, u Višegradu i drugim bosanskim mjestima, a na kraju krajeva genocid u BiH.”
Omerović svoju zbirku završava pjesmom simboličnog naslova “Neizgovoreno”, koju pojašnjava sljedećim rečenicama:
“Nakon genocida u Srebrenici je ostala jedna velika tišina. Zamislite kada 8372 insana utihnu. Nikada više ne izgovore niti jednu riječ. Zamislite kada majka ne može da izgovori njime svoga djeteta. Kada ona traži posmrtne ostatke u tišini. To je zaista jedna velika bol u tom neizgovorenom. Sve ono neizgovoreno se prešuti. Teško je u nama. Ali ne govorimo. Ne hvalimo se time. Neizgovoreno je da ne pravimo žrtvu od sebe. Da gradimo bolje sebe. I neizgovoreno je za sve ljude koji žele da ostane priča o genocidu. Ovakva kakva treba da bude.”
Ono što je primjetno u poeziji Omerovića svakao je često provlačenje termina “Bosna”, “bosanski”, “bosanski inat”… Pojašnjava kako je to s razlogom: “Mi se moramo ponašati kao kolektiv, jedan bosanski kolektiv, bošnjački kolektiv. Jer bez kolektiva smo ništa. Gledamo šta možemo uraditi za cjelokupno naše društvo. Bosanski inat se u meni se probudio kada sam svoje prve stihove pisao. Želio sam kao 13-godišnjak dati doprinos da se ne zaboravi, da se ne ponovi. Počelo je to od vrlo malih, skromnijih pjesama koje su meni bile lijek. Ali jedan zasigurno veliki početak.”
Na kraju razgovora, upitan da koja bi bila njegova poruka mladima, koji sve više napuštaju domovinu, Omerović podvlači kako je njegova poruka uvijek da “treba ostati ovdje”.
“To je prva i osnovna poruka, da se borimo za ovu državu. Ako se ne borimo, ne možemo ni uspjeti. Lahko je otići u već izgrađene sisteme, teško je graditi svoj. Onakav kakav bi trebao da bude. Izgraditi sistem po mjeri sebe, ne po mjeri drugog. Zato se trebamo posvetiti proučavanju naše historije, naše prošlosti, suočiti se sa njom i graditi se na tim temeljima. Narod bez historije, koji ne poznaje svoju historiju, teško da može prosperirati”, zaključuje mladi autor Mirnes Omerović.
