Starije generacije često kritikuju mlade da „ne žele raditi“, da „bježe od odgovornosti“ ili da misle da zaslužuju previše. Međutim, iskustvo pronalaska i zadržavanja prvog posla danas je znatno teže nego prije 15 ili 20 godina i mnogi mladi to doživljavaju kao dehumanizujuće iskustvo, piše New York Times.
Za svaku otvorenu poziciju danas konkurišu stotine kandidata. Većina prijava ide online, a prvi krug selekcije sve češće obavljaju algoritmi. Mnogi mladi prilagođavaju svoje CV-jeve ključnim riječima kako bi uopšte dobili šansu da ih intervjuira čovjek, a ne bot. „To je postalo distopija“, kaže student ekonomije sa Kolumbije, Richard Yoon.
Mladi radnici navode da umjesto mentorstva dobijaju mikroupravljanje, preopterećenost i stalni nadzor.
„Menadžeri očekuju da radiš šest poslova u 40 sati. Benefiti su slabi, a prostora za napredak skoro da nema“, kaže 27-godišnja dizajnerka koja je napustila korporaciju i prešla u freelance, uprkos manjoj sigurnosti.
Sve je rašireniji tzv. bossware, softver koji prati svaki klik, kašnjenje, pa čak i „neaktivnost“, bez obzira da li je zaposlenik razmišljao, planirao ili razgovarao sa kolegom. Rezultat? Osjećaj gubitka kontrole.
Istraživanje Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja pokazuje da su radnici mlađi od 25 godina danas gotovo jednako nezadovoljni kao i nezaposleni vršnjaci. Posebno su pogođene mlade žene.
Kako mladi odgovaraju na ovu situaciju? Najčešći odgovori su dva:
Prelazak u freelance ili pokretanje vlastitog posla – zbog veće autonomije.
Podrška sindikalnom organizovanju – koje među mlađima ponovo raste.
„Ako je neko radio 20 godina u velikoj kompaniji i ipak ostao bez posla, zašto bih vjerovao da je to stabilan put?“, kaže Yoon.