"Promjena u ljudskom srcu moguća je samo u onoj mjeri u kojoj će doći do drastičnih ekonomskih i društvenih promjena koje će ljudskom srcu osigurati priliku za promjenu i hrabrost i viziju da se to postigne", kaže Erich Fromm u svojem djelu "Imati ili biti".
Kad pogledamo naše društvo kroz slova ovoga citata, vidjet ćemo, ako smo iskreni i realni, kako po tko zna koji put rušimo i brišemo sve definicije koje je neto pokušao postaviti o nekom društvu.
Otupjeli u borbama
U Bosni i Hercegovini, zemlji koja se kune u svoja srca, koja se hvali da je u obliku srca i koja uvjerava sve oko sebe, a sebe uvjeriti ne može, da je puna ljubavi, radosti, razumijevanja, smijeha i dobrote, pravila ne postoje i nema želje za promjenama u srcima a samim time ni u društvu i upravljanjem procesima.
S druge strane, kad se razmaknu sve maske koje stavljamo na našu stvarnost, postane nam jasno da živimo na starim slavama ljubavi, radosti i dobrote, a da danas nemamo ni hrabrosti ni vizije da sebe i svoje okruženje učinimo boljim.
U našim srcima nakupilo se desetljećima nakon kaosa - za kojeg tvrdimo da su nam ga nametnuli a čini se da smo ga jedva dočekali – puno toga.
Najviše odmahivanja rukom na sve ono što nam se događa.
Stoga smo otupjeli u borbama za promjene i u svom srcu ali i u ovom trokutastom kaosu u kojem jesmo.
Sveo se vapaj za promjenama u ovoj zemlji na pojedinačne krikove koji možda nekoga i prepadnu i stresu, ali se na njih uglavnom gleda kao na daleko nešto i problem koji se nas ne tiče.
Bezbrižna država
Bezbrižna država – ne ona koja nema briga nego koja ne brine o brigama – na sve u sebi gleda kao na nešto što će proći, a žitelji zemlje, naviknuti na jedno veliko ništa predali su se mirovanju i pridružuju se bezbrizi.
Gašenje zeničkog industrijskog giganta, posrnulog u utrci sa svjetskim tokovima, nije izazvalo nikakve brige u javnosti.
Progovori netko tu i tamo o nekakvim brojevima, ali isprana srca nemaju vremena za suosjećanje, a umorne glave od šupljih i šupljikavih priča nemaju volje za bilo kakvu računicu.
To što će gašenje visokih peći ugasiti brojna radna mjesta, što će to porušiti još brojne domine pa će se pokidati jedan lanac koji je kako-tako radio, nikoga pretjerano ne zanima.
Sve ovdje kao da se događa nekome drugom – jer smo jedni drugima drugi – i ne izaziva nikakve reakcije koje bi dale do znanja da u ovom društvu još uvijek postoji malo straha od stvarnosti.
Naši strahovi sveli su se pod strahovanje od malih i velikih vođa koji sjede na malim, velikim, niskim i visokim pozicijama i naše molitve pretvorile su se u mantranje i mantanje da nam samo ne bude gore.
A mantra i mantanje kuha nas kao žabe pa i kad nam je gore ne vidimo da smo se skuhali u tko zna kojem po redu loncu.
Velika pitanja
Bezbroj je stvari u ovoj zemlji na koja smo odmahnuli rukom i bezbroj je pitanja na koja čekamo odgovor.
Dosadi nekada ponavljati sve ono na što nam nije odgovoreno i dosadi govoriti što smo sve zaboravili u tom čekanju.
I nisu to male stvari. Velika su pitanja iza kojih su se istopili upitnici a koji su građane ove zemlje koštali života.
Ubila je ova nebrižna država svojim aljkavim i nesposobnim djelovanjem previše ljudi. Djecu nam ubija nečije mišljenje samo na vlastito dupe i na vlastitu djecu.
Naša srca, bez hrabrosti i vizije, uzdahnu tu i tamo i odmahnu rukom tješeći se da uvijek može gore, da nije do nas i da nam to netko drugi narušava naše ljubavi, skladnosti, suživote i radosti.
"Dosad je argumentirano", piše Fromm, "da su karakterne osobine koje je prouzrokovao naš socijalno-ekonomski sustav, odnosno naš način života, patogene i da proizvode bolesnog čovjeka, pa stoga i bolesno društvo".
Navodi i da je "novo društvo moguće samo ako se, u procesu njegovog razvoja, razvije i novo ljudsko biće, ili jednostavno rečeno, ako dođe do fundamentalne promjene u strukturi karaktera suvremenom Čovjeka".
Ako se pogledamo u ogledalo, i ako ćemo iskreno, jasno je da je kod nas puno toga što je moguće jednostavno nemoguće.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta