Biljka Moringa oleifera, poznata kao moringa, ima potencijal da uklanja mikroplastiku iz vode, pokazalo je istraživanje provedeno na Institutu za nauku i tehnologiju Državnog univerziteta Sao Paula u Sao Žoze dos Kamposu u Brazilu.
Moringa potiče iz Indije i dobro je prilagođena tropskim područjima. Koristi se u različite svrhe, uključujući ishranu, jer su njeni listovi i sjemenke vrlo hranjivi. Već nekoliko godina naučnici proučavaju potencijal sjemenki u tretmanu vode, a studija je objavljena u časopisu American Chemical Society.
"Pokazali smo da slani ekstrakt sjemena djeluje slično kao aluminij-sulfat, koji se koristi u postrojenjima za preradu vode za koagulaciju vode koja sadrži mikroplastiku. U alkalnijim vodama pokazao se čak i boljim od hemijskog proizvoda", rekla je Gabriela Batista, prva autorica studije.
"Jedini nedostatak u odnosu na aluminij-sulfat bio je porast rastvorene organske materije, čije uklanjanje može povećati troškove. Ipak, u manjim sistemima, poput seoskih domaćinstava i manjih zajednica, ova metoda može biti isplativa i efikasna", dodao je Adriano Gonsalves dos Reis.
Studija se fokusirala na tretman vode putem „in-line“ filtracije. U tom procesu voda se najprije koaguliše, čime se destabilizuju čestice, a zatim prolazi kroz pješčani filter. Ova metoda je pogodna za vodu niske zamućenosti, odnosno bistriju vodu koja ne zahtijeva složene prethodne procese.
Koagulacija je ključna jer zagađivači, poput mikroplastike, imaju negativan električni naboj i međusobno se odbijaju, kao i od pijeska u filterima. Koagulanti, poput slanog ekstrakta moringe (koji se može napraviti i kod kuće) i aluminij-sulfata, neutrališu taj naboj, omogućavajući česticama da se grupišu i lakše filtriraju.
U ranijim istraživanjima, naučnici su već pokazali efikasnost sjemena moringe u kompletnom procesu tretmana vode, uključujući flokulaciju, sedimentaciju i filtraciju.
Za testiranje su koristili vodu iz slavine kontaminiranu polivinil-hloridom (PVC), jednom od najproblematičnijih vrsta plastike zbog njenog potencijalno mutagenog i kancerogenog djelovanja. PVC je također čest zagađivač u vodenim tokovima i može ostati prisutan i nakon standardnih procesa obrade vode.
Istraživači su umjetno „ostarili“ PVC pomoću ultraljubičastog zračenja kako bi simulirali prirodne uslove. Kontaminirana voda zatim je prošla kroz proces koagulacije i filtracije u laboratorijskim uslovima, a rezultati su upoređeni s onima dobijenim korištenjem aluminij-sulfata.
Skenirajuća elektronska mikroskopija korištena je za brojanje čestica mikroplastike prije i poslije tretmana, dok su veličine formiranih flokula mjerene pomoću kamere velike brzine i laserskog zraka. Nisu uočene značajne razlike u efikasnosti uklanjanja čestica između metoda.
Trenutno tim testira ekstrakt moringe na vodi iz rijeke Paraíba do Sul, koja snabdijeva Sao Žoze dos Kampos, a dosadašnji rezultati pokazuju visoku efikasnost i u prirodnim uslovima.
"Sve je veći regulatorni pritisak i zabrinutost zbog upotrebe koagulanata na bazi aluminija i željeza, jer nisu biorazgradivi i mogu ostaviti toksične ostatke. Zato je potraga za održivim alternativama sve intenzivnija", zaključio je Reis.