Nema ga ko se nije uvjerio: ljudi koji se propinju na prste, malo vrijede. Dobro je to objasnio Ivo Andrić: takvi često dobijaju bolji zalogaj i lakše breme, mada nisu zaslužili čak kad bi im i bezobzirnost bila upisana u uspjeh. Takvima bi na vrijeme trebalo podsjeći nokte.
Kad je to tako, ovdje bi nokte trebalo odmah podsjeći Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću. Svakako i njihovim dušankama, lazarima, željkama, borjanama, nikolama, halidima, šeficima, selmama, ramizima, biserama...
Vlast, moć i novac
Sveli su u ravan ovu državu i svaki dan iznova pokazuju kako je BiH država mimo svijeta i samo zemlja na kojoj žive neki ljudi. Dok je tako, oni su mirni i vlast je u njihovim rukama.
Ima li šanse da Bosna i Hercegovina preživi ovu godinu? U najkraćem: ako je po onima koji je vode, nema. Stranci su dva puta obećali BiH – jednom Bosancima i Hercegovcima, jednom Srbiji i Hrvatskoj. To ove dvije zemlje obilato koriste – Srbija je izvršila aneksiju entiteta RS, Hrvatska dijela Hercegovine i tu se ponašaju kao da to njihovo.
Šef BiH Milorad Dodik kaže, a govori to i u ime Srbije, da kad mu neko spomene BiH, odmah pomisli da neki neprijatelj juriša. Šef diplomatije Hrvatske Gordan Grlić Radman iz Zagreba određuje i naređuje kakva BiH treba biti. Izetbegović i njegova stranka na sve ovo ležerno, tiho i lakonski odgovaraju frazom kako BiH niko ne može rasturiti. Moraju tako jer njihovo maslo nije za ramazana i nadaju se da će dosanjati svoju državu koju će im drugi, bosanski Srbi i hercegovački Hrvati preko Beograda i Zagreba baciti u krilo. Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH najodgovorniji su za državu, ali su se zapleli u u vlast, moć i novac pa se međusobno uveliko svađaju i tuku.
Sve to dovelo je do toga da je država odavno na respiratorima, a zemlja iznutra podijeljena na RS, Herceg Bosnu i Bosnu u kojima su svoje režime uspostavili Dodik, Čović i Izetbegović koji razapinju i mrcvare. Sve to stranci čuju, vide i onako svaki dan poručuju kako je teritorijalni intergritet BiH neupitan. To je tačno, bar za sada, ali nije ništa više od slatkastih priča.
Stvarnost je drugačija – šefovi tri najjače stranke su BiH iznutra izrešetali pa raskomadali i zato je naša slika u svijetu jeziva i zato je svijet izolovao BiH. Ovdje niko od svjetskih državnika, čak ni njihovi pomoćnici pomoćnika, ne dolaze niti ovi odavde kome idu. Ne treba da čudi: s kim iz Predsjedništva BiH će neko ozbiljno razgovarati, ko će primiti članove lošeg društva okupljenog u sadašnjem Vijeću ministara, ko će uzeti za ozbiljno državne poslanike koji šefovima njihovih stranaka služe da ih kad god hoće pošalju po burek i jogurt.
Stockholmski sindrom
I korona virus je trojici poglavica došao kao šamar budali. Komotno za sve mogu okriviti virus i njegove posljedice za ekonomsku katastrofu – ko će se sada sjetiti da su vješto i namjerno potpuno uništili privredu, ono što im je smetalo su razvalili, a ono što je bilo dobro i zdravo su međusobno podijelili i danas su bogataši svjetske klase. Kada koronu upakuju sa posljedicama rata, bez obzira što je završen prije 25 godina, eto im alibija.
Može li ovakva BiH preživjeti ovu godinu? Iduće su opšti izbori i sigurno je da će Dodik, Čović i Izetbegović učiniti sve, najviše poprečnim i manje vidljivim kanalima, da zašarafe sadašnje stanje i zadrže za sebe svoje komade vlasti. Ne treba sumnjati da oni imaju podršku, svaki ponaosob, i da sve rade na krilima šaptača i pomagača iz nekih moćnih država i da međusobno i s njima usaglašavaju poteze.
Opozicija je krhka i mekana. Dodik je svoju izbušio, a ono što se tako naziva podržava njegovu politiku. Primjerice, između onoga što politički i ideološki hoće SDS i SNSD nema nikakve razlike s tim što se Mirko Šarović i njegovi jedino bore za personalne pozicije. Na svojoj teritoriji, Čović je sve stavio pod svoju i kapu HDZ-a. Na svom komadu zemlje Izetbegović je krenuo u operaciju razvaljivanja opozicije iznutra ubacivanjem svojih ljudi koristeći i policijsko-obavještajne metode. Famozna Četvorka hoda kao po jajima i u stilu „jedan čovjek-jedna žena“ priča o korupciji i kreminalu ustručavajući se da jasno iznese, crno na bijelo, kako su i koliko su ovu zemlju, društvo i građane opljačkali oni koji već 30 godina diktatorski vladaju.
I ko je za sve ovo kriv? Pitanje je jesu li to Dodik , Čović i izetbegović? Najprije će biti da su najveći krivci građani - birači koje je odavno uhvatio stockholmski sindorm pa daju glasove i povjerenje otmičarima svoje slobode, prava na rad, mira i sigurnosti, dobre sadašnjosti i budućnosti, čak i slobode smijeha. Kao da uživaju u patnji i vole ulogu žrtve. Zato i ne podrezuju nokte, možda ni sebi.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
