Zamislite da vam neko pruži potpuno nepoznat kod, bez rječnika, gramatike i prijevoda.
Upravo s takvim problemom suočavaju se arheologija i lingvistika kada je riječ o brojnim drevnim jezicima i pismima.
Oni su i danas zagonetka, uprkos visokoj tehnologiji i vještačkoj inteligenciji, te svjedoče o naprednim civilizacijama čije pismo možemo vidjeti, ali ga ne razumijemo.
Svenja Bonman je lingvistkinja na Univerzitetu u Kelnu i bavi se historijsko-uporednom lingvistikom. U svom istraživanju pokušava dešifrirati historijske jezike i rekonstruirati njihove strukture.
„Za mene je izuzetno privlačno kada ispred sebe imam intelektualnu zagonetku koja je toliko zahtjevna da je nisu uspjeli riješiti ni najpametniji umovi“, kaže lingvistkinja.
Prepreke u dešifriranju
Bonman trenutno istražuje epi-olmečko pismo, koje se nekada koristilo na južnoj obali Meksičkog zaljeva.
Pojedinačni natpisi i simboli pisma drevnih Olmeka ukazuju na rani sistem pisanja, ali ih ima veoma malo, a kontekst je krajnje neizvjestan, zbog čega je dešifriranje izuzetno teško.
Slično zagonetno je i indsko pismo kulture Harapa na području današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije.
Ono se pojavljuje na stotinama pečata i keramičkih fragmenata, ali gotovo uvijek u izuzetno kratkim nizovima. Da li se iza toga krije potpuno razvijen jezik ili tek simbolički sistem, i dalje je predmet rasprava.
Zagonetan ostaje i etrurski jezik, kojim se u antici govorilo u središnjoj Italiji. Iako se pismo može čitati jer je izvedeno iz grčkog alfabeta, sam jezik gotovo da nema prepoznatljive srodnike. Zbog toga je teško razumjeti šta zapravo piše na natpisima.
Rongorongo s Uskršnjeg ostrva
Veoma apstraktno je i rongorongo s Uskršnjeg ostrva, koje podsjeća na slikovno pismo s prikazima ptica, ljudi i ornamentalnih oblika, a sačuvano je samo na nekoliko, djelimično oštećenih drvenih tabli.
S područja današnjeg Irana potiče proto-elamsko pismo, najranija poznata tradicija pisanja i administracije u oblasti kasnijeg Elama. Znakovi su dobro katalogizirani, ali su table često fragmentarne, sadržaj djeluje kao administrativne bilješke, a jezik iza njih ne pripada nijednoj poznatoj jezičkoj porodici.
Poznatija nam je minojska kultura na Kritu: od njena tri pisma samo je linear B dešifriran, jer predstavlja ranu formu grčkog jezika. Kritski hijeroglifi i linear A, međutim, do danas ostaju zagonetka.
S Krita potiče i čuveni Festoski disk iz 2. milenija prije nove ere – jedinstven glineni predmet sa spiralno raspoređenim pečatnim simbolima. Spektakularan, ali upravo zato što je usamljen primjerak, gotovo nemoguć za sistematsko dešifriranje.
Kada pisma postanu nerješive zagonetke
Sva ova pisma imaju jedan osnovni problem: nedostaju „ključevi“, takozvani „Rozeta kamenovi“, odnosno dvojezični natpisi u kojima je isti tekst zapisan i na poznatom jeziku i na zagonetnom pismu. Bez takvih ključeva, povezivanje znakova s glasovima, slogovima ili riječima ostaje izuzetno teško.
Ali ne i nemoguće, kaže Bonman, podsjećajući na dešifriranje lineara B.
„Nisu nužno potrebni dvojezični tekstovi, ali je neophodna neka vrsta kontinuiteta s historijskim vremenima. Na primjer, to mogu biti imena mjesta, vladara ili bogova. Tada je to sasvim izvodljivo“, ističe ona.
Vještačka inteligencija – samo djelimično od pomoći
Vještačka inteligencija se često spominje kao mogući „razbijač kodova“. Ona može ispitivati nizove znakova, prepoznavati obrasce, razlikovati varijante, dopunjavati oštećena mjesta i računati učestalost.
Međutim, naglašava Bonman, kod veoma malih količina teksta brzo dolazi do svojih granica. Vještačkoj inteligenciji su za analizu potrebne velike količine podataka, a kod neodgonetnutih pisama obično postoji samo mali broj natpisa.
„Po mom mišljenju, relativno je malo vjerovatno da će u skorije vrijeme biti razvijeni programi koji mogu raditi s tako malo podataka“, navela je.
Osim toga, objašnjava lingvistkinja, vještačka inteligencija prije svega ponovo kombinuje već poznate informacije, umjesto da zaista „osmisli“ nešto novo.
Zbog toga ponekad nastaju tumačenja koja djeluju elegantno, ali su naučno slabo utemeljena.
Možda vječne zagonetke
Možda upravo u tome leži posebna privlačnost ovih jezika: oni pokazuju da čak i u dobu naizgled sveznajućih mašina neki glasovi prošlosti ostaju nijemi, barem za sada.
„Koliko znamo, jedina smo vrsta na planeti koja ima svijest o historiji. Razmišljamo o tome odakle dolazimo i kuda idemo“, kaže Svenja Bonman.
Razmišljanje o prošlim društvima, o tome kako su funkcionirala i zašto su nestala, za ovu lingvistkinju predstavlja samu srž ljudskog postojanja. Upravo zato je dešifriranje ovih jezika, zaključuje Bonman, izuzetno relevantna i savremena tema.