Ambicija Elon Muska da postavi podatkovne centre u svemiru odvažan je i rizičan pothvat, no stručnjaci upozoravaju da bi se plan njegove kompanije SpaceX mogao suočiti s istim problemima koji su presudili jednom ranijem, neuspjelom pokušaju premještanja takvih postrojenja s kopna. Riječ je o zabrinjavajućim paralelama koje bi mogle značiti propast za Muskovu viziju.
Upozorenje iz morskih dubina
Kompanija Microsoft je 2015. godine pokrenula “Projekt Natick”, inovativni podvodni podatkovni centar postavljen uz obalu Škotska. Postrojenje, veličine i oblika nalik cisterni kamiona, bilo je osmišljeno da koristi morsku vodu za hlađenje te da bude uglavnom samodostatno nakon postavljanja na morsko dno.
Ideja je obećavala mnogo: hlađenje je jedan od najskupljih aspekata rada podatkovnih centara, a ovdje je bilo praktično besplatno. Uz to, napajalo se energijom vjetra, što je projektu davalo i oznaku održivosti.
Međutim, danas je jasno da se podatkovni centri, koji niču širom svijeta usred procvata umjetne inteligencije, ne grade u okeanu. Izvori su za Reuters otkrili da je projekt propao zbog nedostatka potražnje klijenata i ekonomske neodrživosti, a upravo bi ti razlozi mogli mučiti i Muskovu orbitalnu verziju.
“Ti će problemi u svemiru vjerovatno biti još izraženiji nego pod morem”, rekao je za Reuters Roy Chua, osnivač analitičke kompanije AvidThink.
Problem nadogradnje i popravke
Ključni nedostatak oba projekta jeste oslanjanje na modularne jedinice koje je skupo postaviti, a jednom kada postanu operativne, ne mogu se nadograđivati niti popravljati. Potencijalni klijenti preferirali su kopnena postrojenja jer se mogu brže staviti u funkciju i opremiti najnovijim hardverom. Ta mogućnost danas je važnija nego ikad, s obzirom na to da se AI čipovi stalno unapređuju.
Jednom kada, i ako, Musk postavi svoje orbitalne podatkovne centre, njihov hardver bit će praktično “zaključan zauvijek”. Nova generacija AI hardvera – možda optimizirana za neku drugu vrstu AI arhitekture koja bi mogla postati dominantna – mogla bi njegove skupe satelite učiniti zastarjelima.
Stručnjaci su također izrazili skepsu prema predloženoj veličini svakog od satelita, koji bi prema prikazima kompanije bili veći od Međunarodna svemirska stanica.
Vrtoglavi troškovi i logistička noćna mora
Svemu ovome treba dodati i ogromne troškove postavljanja takvih podatkovnih centara u svemir u velikom obimu. Musk, naime, želi postaviti čak milion satelita. Urednik portala Ars Technica Eric Berger procijenio je da bi osnovni trošak iznosio najmanje bilion dolara. Analitičari iz istraživačke grupe Moffett Nathanson smatraju da bi trošak mogao doseći i nekoliko biliona dolara.
Čak i kada bi SpaceX nekako prikupio toliki novac, kompanija bi se ubrzo suočila s ogromnim brojem svemirskih lansiranja potrebnih za realizaciju plana. Prema procjenama Moffett Nathansona, SpaceX bi morao lansirati svoju raketu Starship oko 3000 puta godišnje, odnosno osam puta dnevno. Za poređenje, prošle godine kompanija je izvela ukupno 167 lansiranja.
Starship zamišljen je kao raketa za višekratnu upotrebu koja može nositi znatno masivniji teret u orbitu od postojećih raketa, što ga u teoriji čini najisplativijim rješenjem za ovaj posao. Međutim, projekt kasni godinama i eksplodirao je u više svojih testnih letova, od kojih nijedan još nije stigao u Zemljinu orbitu.
Budućnost u nišnim primjenama
Ako svemirski podatkovni centri i imaju budućnost, ona će vjerovatno biti ograničena na nišne primjene kao dopuna konvencionalnim rješenjima, možda za vojne potrebe ili za pružanje računalne snage svemirskim stanicama. To je daleko od Muskovog obećanja da su svemirski podatkovni centri budućnost računarstva.
“Čvrsto vjerujem da u doglednoj budućnosti svemirski podatkovni centri ni na koji način neće moći zamijeniti one na Zemlji”, rekao je za Reuters Rousseau, direktor istraživanja u konsultantskoj kompaniji Analysys Mason.