U 12:42 popodne detonirala je bomba u baraci za sastanke u Hitlerovom glavnom štabu Vučije jazbine (Wolfsschanze) u Istočnoj Pruskoj (op. Red.: šumovito područje u blizini grada Görlitza na sjeveroistoku Poljske). Bomba je trebala da ubije Adolfa Hitlera. Postavio ju je oficir Wehrmachta Claus Schenk Graf von Stauffenberg. Nekada vatreni nacionalsocijalista sada ne vidi drugu opciju osim da likvidira diktatora. "Dakle, ne preostaje ništa drugo nego da ga ubijemo", rekao je on svojim najbližim saradnicima nekoliko dana ranije.
Stauffenberg nije samo atentator, već i najvažniji organizator velikog pokušaja državnog udara od strane konzervativnih krugova, u kojima su visoke vojne ličnosti, diplomate i službenici iz administracije. Pukovnik von Stauffenber je napustio baraku 20. jula 1944. - nedugo prije nego što je eksplodirala tempirana bomba. Bio je ubijeđen da je "Firer" mrtav kada se vojnim avionom zaputio za Berlin. Tamo je već počela "Operacija Walküre", prvobitno plan Wehrmachta za suzbijanje mogućeg ustanka. Zavjerenici, raspoređeni na ključnim mjestima u nacionalsocijalističkom državnom aparatu, žele da pretvore "Walküre" u svoj puč, piše DW.
Nije učestvovao 'nijedan čuveni vojskovođa'
Hitler je, međutim, izbjegao smrt, zadobivši samo lakše povrede. Teška hrastova ploča konferencijskog stola i prozori barake, koji su bili širom otvoreni zbog ljetnih vrućina, preusmjerili su i neutralizirali pritisak eksplozije. Pa ipak, svrgavanje Hitlera se isprva nije činilo nemogućim. Trebalo je samo da svi, uključeni u zavjeru, nesmetano nastave i provedu "Operaciju Walküre". Ali, došlo je do pomjeranja, problema i lošeg planiranja. Takođe, pod pritiskom da budu otkriveni, neki od učesnika zavjere ostaju pasivni ili čak prelaze na Hitlerovu stranu. U večernjim satima pokušaj puča je propao.
Hitler se obraća narodu preko radija i govori o "proviđenju" koje ga je spasilo. Stauffenberg i nekoliko saučesnika bivaju uhapšeni i strijeljani te iste noći. Drugi su otkriveni kasnije. Ukupno je ubijeno oko 200 pripadnika otpora. Historičar Wolfgang Benz glavni razlog neuspjeha vidi u tome što "nijedan od slavnih vojnih komandanata" tog vremena, poput generala Erwina Rommela, nije učestvovao u puču protiv Hitlera: "Bar jedan od njih se trebao staviti na čelo kako bi narod mogao reći: 'Pa da, i Rommel smatra da je Hitler zločinac'."
Snažno simboličko značenje
Ipak, otpor Hitleru je 20. jula 1944. dobio snažno simboličko značenje. Stauffenbergov saučesnik Henning von Tresckow je nekoliko dana ranije došao do zaključka da uspjeh više nije toliko bitan, koliko je važno "što je njemački pokret pokazao da se odvažio na odlučujući udar protiv Hitlera pred očima svijeta i pred istorijom, rizikujući živote svojih članova".
Postojale su i druge akcije, poput pokušaja stolara Georga Elsera 1939. da ubije Hitlera bombom domaće proizvodnje u minhenskom Bürgerbräukelleru ili kampanja lecima Kruga prijatelja Bijela ruža. Kasnije su one bile pogrešno zasjenjene "kasnim, da ne kažem zakašnjelim otporom konzervativnih elita", kako je Wolfgang Benz opisao Dan atentata protiv Hitlera 20. juli 1944.
Najprije izdajnici – potom heroji
Sjećanje na atentat 20. jula ima posve drugu historiju. Dugo nakon završetka 2. svjetskog rata, počinioci atentata su se smatrali izdajnicima. Stauffenbergovoj supruzi u početku odbijaju penziju kao oficirskoj udovici. Tek kasnije, zavjerenici dobijaju zvanični status heroja. Od tada postoje ulice, škole i barake sa njihovim imenima. Na državnim zgradama i institucijama se 20. jula stavljaju zastave. Na godišnjicu atentata održava se ceremonija svečanog polaganja zakletve regruta Bundeswehra: Vojska demokratske Njemačke poziva borce otpora okupljene oko bivšeg oficira Wehrmachta Stauffenberga.
Ali to su oduvijek pratili i kritični tonovi. Staufenbergov biograf Thomas Karlauf ističe da je ova pobunjenička grupa aktivirana tek u ljeto 1944., ubrzo nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji. Četiri godine ranije, nakon brzih vojnih pobjeda nad Poljskom i Francuskom 1940-te, Stauffenberg je bio oduševljen: "Kakva promjena u kratko vrijeme!" Kod njega ali i kod drugih članova grupe otpora postojao je "veoma dug put preobraćanja", kaže Benz i dodaje: "Holokaust ih uopšte nije zanimao." Budući da se nazirao vojni poraz, htjeli su pokušati državni udar kako bi za Njemačku "spasili ono što se spasiti može".
Bilo je još otpora
I njegov kolega Johannes Hürter smatra da Stauffenberg nije bio demokrata i da je imao u vidu autoritarni oblik vlasti za Njemačku, da je pokušaj atentata kojim slučajem uspio. Wolfgang Benz sudi malo manje oštro: "Pod ovim okolnostima Njemačka bi ponovo postala ustavna država. Ali demokratija po našem modelu, kakva je sada po Ustavu, nije bila ideja zavjerenika atentata od 20. jula."
Pa ipak, mnogi Nijemci danas, kada se spomene otpor nacionalsocijalizmu, prvo pomisle na 20. jul 1944. Claus Schenk Graf von Stauffenberg postao je oličenje otpora. Ali bilo je i mnogo drugih heroja, koji su se pobunili protiv terora nacističkog režima – Jevreja, komunista, crkvenih ljudi, umjetnika, partizana. A svakako i onih ljudi, koji su tiho pružali otpor, i čije su akcije, za razliku od napada 20. jula, pale u zaborav.
