Drevna ljudska vilica izvučena s dna Tajvanskog tjesnaca potvrđena je kao fosil Denisovanca, što dokazuje da je ova zagonetna, izumrla ljudska vrsta nekada živjela širom Azije. Fosilna mandibula, pronađena na dubini između 60 i 120 metara u kanalu Penghu, prvobitno je izvučena od strane ribara, ali se sada pokazala ključnom za razumijevanje historije jedne od naših najbližih srodnih ljudskih vrsta.
Denisovanci su prvi put identificirani 2010. godine na osnovu kostiju pronađenih u Denisovoj pećini u planinama Altaj u Sibiru. Predstavljaju sestrinsku lozu modernog čovjeka koja se ukrštala s Neandertalcima i Homo sapiensima prije nego što je nestala prije desetina hiljada godina. Genetski tragovi tih drevnih ukrštanja i danas se mogu vidjeti u genomima istočnih Azijata, što sugerira da su Denisovanci vjerovatno naseljavali veliki dio Azije, piše IFLS.
Međutim, osim Denisove pećine, jedino drugo nalazište koje je dalo fosile Denisovanaca nalazi se na Tibetanskoj visoravni. Ovaj manjak fizičkih dokaza do sada je onemogućavao precizno mapiranje njihovog geografskog raspona, zbog čega je ovo novo otkriće od ogromne važnosti.
Fosil pronađen oko 25 kilometara od obale Tajvana, u regiji koja je tokom pleistocena bila dio azijskog kopna, dokazuje da su Denisovanci također bili prisutni u tropskim krajevima.
Nalazište mandibule udaljeno je oko 4.000 kilometara jugoistočno od Denisove pećine, a riječ je o jednom od brojnih primjeraka širom Azije koji pokazuju sličnosti s denisovanskom morfologijom. Međutim, identifikacija drevne vrste na osnovu fosila često je teška jer je često nemoguće izvući DNK – kao što je bio slučaj i s vilicom iz Penghua.
Kako bi to zaobišli, autori nove studije koristili su paleoproteomske tehnike za analizu proteina u kosti i zubnoj gleđi. Time su uspjeli izdvojiti 4.241 ostatak aminokiselina, od kojih su dva bila specifična za Denisovance.
U razgovoru za IFLScience, autor studije dr Frido Welker objasnio je da potvrda ovog fosila kao denisovanskog pomaže da se „stvori slika veoma prilagodljive homininske vrste na istočnom kraju Evroazije“.
„Kada razmotrimo sredine i klime gdje su pronađeni fosili Denisovanaca, imamo planine Altaj, Tibetansku visoravan i znatno topliju i vlažniju sredinu koja je tada postojala u Tajvanskom tjesnacu – tada dijelu kopnene istočne Azije“, kaže Welker. „To ukazuje na ogromnu sposobnost prilagođavanja različitim uvjetima i preživljavanja u svim tim okruženjima.“
Osim toga, budući da i nalazi s Tibeta uključuju mandibulu, sada je moguće sa većom sigurnošću govoriti o denisovanskoj morfologiji. Istraživači navode da postaje jasno kako je ova vrsta imala robusniju zubnu strukturu nego Neandertalci ili moderni ljudi.
„Vilice Denisovanaca bile su vrlo robusne, s veoma velikim zubima – i to važi za obje mandibule koje trenutno imamo“, kaže Welker. „Ono što je posebno uzbudljivo u ovoj studiji jeste što smo analizirali i zubnu gleđ, te na osnovu toga možemo zaključiti da je ova individua bila muškarac.“
„Naravno, kod nekih vrsta velikih majmuna, ali i kod izumrlih hominida, postoji izražen dimorfizam između mužjaka i ženki, uključujući i morfološke razlike. Tako da još ne znamo da li je ova robusnost karakteristična za Denisovance općenito ili samo za muške pripadnike te vrste“, objašnjava Welker. „To je nešto što zahtijeva daljnje fosilne dokaze.“
U širem kontekstu, Welker kaže da bi metode korištene za identifikaciju Penghu vilice kao denisovanske sada mogle biti primijenjene i na druge fosile drevnih ljudi širom Azije, kako bi se preciznije utvrdilo gdje i kada je ova vrsta živjela. Nažalost, pokušaji direktnog datiranja vilice s Tajvana pomoću uranijuma nisu bili uspješni, što znači da se ne može sa sigurnošću utvrditi njena starost – iako istraživači procjenjuju da bi fosil mogao biti star između 10.000 i 70.000 godina, ili čak između 130.000 i 190.000 godina.
„Znamo iz genetskih istraživanja da neke istočnoazijske populacije nose denisovansku genetsku baštinu, što znači da je moralo doći do seksualne interakcije i razmjene gena u našem smjeru“, kaže Welker. „Uz pomoć paleoproteomike i genetskih metoda, nadam se da ćemo u budućnosti moći preciznije utvrditi gdje i kada se to dogodilo.“