U blistavo plavim vodama kod japanskog ostrva Yonaguni nalazi se jedno geološko čudo.
Sa svojim vrhom koji se uzdiže svega šest metara ispod površine mora i spušta do dubine od 24 metra, spomenik Yonaguni izgleda, na prvi pogled, poput ogromne, urušene citadele – ostatka drevne civilizacije koju su progutali talasi, piše Science Alert.
Prema mišljenju većine geologa, međutim, to nije ništa slično. Njegov stepenasti oblik od pješčara i muljevca tumači se kao prirodna tvorevina, oblikovana duž pukotina i slojeva stijena pod utjecajem tektonskih naprezanja i neumoljive erozije.
Formaciju je 1987. godine otkrio instruktor ronjenja Kihachiro Aratake, a ubrzo je privukla pažnju geologa. Ukratko, bila je drugačija od mnogih drugih geoloških formacija poznatih nauci, naročito po svojoj veličini i neobično uređenom izgledu.
Sastoji se od velikih kamenih ploča, raspoređenih na način koji podsjeća na stepenice ili terase, s jasno definisanim, gotovo savršeno pravim ivicama i uglovima – oblicima koji su rijetki u prirodi u ovom mjerilu, pa su često poređeni sa stepenastim piramidama ili ziguratima.
Taj izgled iz neposredne blizine bio je toliko upečatljiv da je geolog Masaaki Kimura s Univerziteta Ryukyus proveo nekoliko godina sastavljajući detaljnu tezu prema kojoj je struktura bila izmijenjena ili izgrađena ljudskom rukom, prije nego što ju je porast nivoa mora potopio prije oko 10.000 godina.
Takvo gledište izazvalo je velike kontroverze među njegovim kolegama geolozima.
Iako se relativno mali broj recenziranih naučnih radova direktno bavio formacijom Yonaguni, širi korpus geoloških dokaza sugerira da se njen neobičan, strukturiran izgled može objasniti prirodnim procesima koji djeluju hiljadama godina.
Znamo da naša planeta može stvoriti izuzetno geometrijske stijene.
Heksagonalni stubovi irskog Giant’s Causewaya i škotske Fingalove pećine doslovno su građa legendi.
Tessellated Pavement u Tasmaniji u Australiji izgleda poput pažljivo popločanog pločnika na obali okeana, dok je stijena Al Naslaa u Saudijskoj Arabiji razdvojena zapanjujuće čistom, pravom pukotinom.
U međuvremenu, Preikestolen u Norveškoj – poznat kao Pulpit Rock – slavan je po svojoj strmoj, ravnoj geometriji.
Postoji nekoliko prirodnih geoloških obilježja i procesa koji su relevantni za formaciju Yonaguni.
Slojna ploha (bedding plane) predstavlja prirodni sloj u sedimentnim stijenama poput pješčara i muljevca – granicu gdje se susreću dvije epohe taloženja, razdvajajući slojeve stijena različitih svojstava. Takve plohe često su ravne i predstavljaju prirodne tačke slabosti u stijeni.
Okomito na njih, stijenske formacije mogu razviti skupove pukotina. To su lomovi u stijeni, često paralelni jedni s drugima, koji se otvaraju kada je stijena izložena naprezanju – primjerice tokom potresa – razdvajajući stijenu u iznenađujuće pravilne blokove.
Kako je primijetio geolog Robert Schoch s Univerziteta u Bostonu, koji je ronio na tom lokalitetu 1997. godine: „Yonaguni se nalazi u seizmički aktivnom području; takvi potresi imaju tendenciju da lome stijene na pravilan način.“
Budući da se Yonaguni nalazi u zoni rasjeda, izloženo je značajnoj seizmičkoj aktivnosti, što bi lako moglo objasniti i pravilnost pukotina i stepenasti oblik formacije.
Kada se tlo pod formacijom trese, stijene pucaju i klize jedna od druge duž tih prirodnih slabih tačaka – proces koji može proizvesti oblik Spomenika Yonaguni.
Istovremeno, stalno kretanje morskih struja erodira pukotine, razdvaja stijene i brusi njihove površine do ravnine.
Schoch je također primijetio da su obližnje stijenske formacije na ostrvu Yonaguni, iako zaobljenije i jače erodirane, raspoređene na sličan način kao i podvodna formacija.
„Iako sama padina, sada haotična masa nazubljenih, isprepletenih ploha,“ napisao je pokojni autor John Anthony West, koji je istraživao lokalitet sa Schochom, „nije mnogo ličila na podvodnu formaciju koju smo proučavali, bilo je sasvim jasno da je riječ o istoj geomorfologiji – samo što je padina, izložena isključivo vjetru i kiši, tokom hiljada godina poprimila sasvim drugačiji, grublji izgled.“
Zbog toga što je podvodna geologija teška i skupa za istraživanje, a sve u vezi sa Spomenikom Yonaguni i njegovom okolinom može se objasniti prirodnim procesima, detaljnija istraživanja tog lokaliteta još nisu provedena.
Ipak, „iako se nekada smatralo da su ove formacije vještačkog porijekla, nisu pronađeni nikakvi arheološki ostaci niti tragovi ljudske aktivnosti“, navela je grupa geologa predvođena Hironobom Sugom s Univerziteta Kyushu na Proljetnoj akademskoj konferenciji Udruženja japanskih geografa 2024. godine.
„Tokom podvodnih opažanja uspjeli smo uočiti procese erozije, poput odvajanja stijenske podloge, abrazije i stvaranja šljunka, kao i kontinuirano formiranje erozionih struktura, poput udubljenja različitih oblika i veličina.
Ovi nalazi sugeriraju da se formacije nalik ruševinama stvaraju kroz neprekidno trošenje i eroziju pješčara na morskom dnu.“
I, iskreno? Sama činjenica da Zemlja može stvoriti ovako zadivljujuće strukture samo protokom vremena i stalnim podrhtavanjem – više je nego dovoljno fascinantna.