Prije otprilike 200 miliona godina, Zemljin posljednji superkontinent Pangea počeo se raspadati, a tektonske ploče polako su pomicane u kontinente koje danas poznajemo. Iako se čini da je raspored kontinenata stabilan, tektonika ploča daleko je od završetka i postoje različiti modeli koji predviđaju kako bi budućnost naše planete mogla izgledati.
Tektonika ploča otkrivena je relativno nedavno. Iako je njemački meteorolog Alfred Wegner prvi put predložio teoriju kontinentalnog drifta 1912. godine – i pretpostavio da su kontinenti nekoć bili spojeni u superkontinent koji je nazvao Pangea – tek su 1960-e, s novim tehnologijama poput eho-sondera i magnetometara, omogućile naučnicima da detaljnije istraže procese koji stoje iza pomicanja Zemljine kore.
Od tada, naučnici su izradili modele tektonike ploča, inkorporirajući nove podatke i povremeno otkrivajući nove kontinente, te čak pokušali modelirati kako bi Zemlja mogla izgledati u budućnosti. Jedan od takvih timova, proučavajući kako plime utječu na pomicanje tektonskih ploča, napravio je model koji pokazuje mogući superkontinent u budućnosti Zemlje.
Koliko će trajati
Međutim, ovaj model nije konačno rješenje jer različiti timovi stvaraju svoje modele na temelju novih podataka i boljeg razumijevanja tektonskih procesa kako se naše znanje o Zemlji produbljuje.
Iako je fascinantno vidjeti kako bi kontinenti mogli izgledati u budućnosti, kao i to gdje će se tada nalaziti, primjera radi naša regija, takvi modeli nisu samo zanimljivost, već pružaju važne informacije o trenutnom stanju Zemlje. "Vjerojatno ne znači puno za ljude u našem životnom vijeku," izjavio je okeanograf Mattias Green iz Bangor University’s School of Ocean Sciences u Menai Bridgeu, UK, i glavni autor studije iz 2016. "Ali poboljšava naše razumijevanje interakcije između tektonike ploča, Zemljinog klimatskog sistema, njezinih okeana, pa čak i kako evolucija života u određenoj mjeri može biti vođena tim procesima."
Model koji su izradili pružio je dokaze da Zemlja trenutno prolazi kroz period posebno jake plimske energije, koje će trajati oko 20 miliona godina. Kako se sljedeći superkontinent bude oblikovao, okeanski bazeni će formirati jedno masivno tijelo vode s niskom plimskom energijom, što će rezultirati manjim valovima i manjom izmjenom hranjivih tvari. Kao rezultat toga, okeansko dno moglo bi postati osiromašeno kisikom i bez života, što, uprkos zanimljivoj animaciji, baca mračniju sliku na budućnost našeg planeta.
