Kada se jedan romantični roman proda u više od 10 miliona primjeraka, njegovi čitaoci ne žele samo filmsku verziju, žele da njihova verzija priče preživi Hollywood. Upravo to je bio najveći izazov Netflixove adaptacije hita Emily Henry „Ljudi koje upoznajemo na odmoru“ (People We Meet on Vacation).
Emily Henry danas je jedno od najjačih imena savremene romantike. Njeni romani redovno završavaju na vrhu lista najprodavanijih, a pet od šest njenih knjiga već čeka ekranizaciju. No prva koja je zaista stigla na ekran je „Ljudi koje upoznajemo na odmoru“, romansa o Alexu i Poppy, prijateljima koji godinama putuju zajedno, potiskuju ljubav i na kraju se moraju suočiti s onim što zaista osjećaju.
Radost i nervoza rijetko idu ruku pod ruku tako jasno kao u slučaju Netflixove ekranizacije romana „Ljudi koje upoznajemo na odmoru“, knjige Emily Henry koja je posljednjih godina postala gotovo kultna među čitaocima romantične književnosti. Riječ je o romanu u kojem ljudi ne uživaju samo kao u priči, već u njemu prepoznaju dijelove vlastitih života, odnosa i propuštenih prilika, zbog čega filmska adaptacija nosi teret očekivanja koji nadilazi uobičajeni interes za romantičnu komediju.
Izbor glumaca – jedna od najosjetljivijih tačaka projekta
Priča o Alexu, povučenom profesoru engleskog jezika, i Poppy, energičnoj putopisnoj novinarki koja svijet doživljava kao niz spontanih avantura, za čitaoce je odavno prestala biti samo fikcija. Njihova godišnja putovanja, prijateljstvo koje se polako pretvara u nešto složenije i godine propuštenih prilika učinili su ih likovima koje publika poznaje gotovo intimno, zbog čega je i izbor glumaca bio jedna od najosjetljivijih tačaka cijelog projekta.
Reditelj Brett Haley priznao je za New York Times da je pratio i fanovske rasprave na internetu, ali većina imena koja su se tamo spominjala bila je ili zauzeta ili nezainteresirana. Nakon dugog procesa odabrani su Emily Bader i Tom Blyth. Za Henry je to bio ključni trenutak.
„Bilo je mnogo prijedloga kod kojih sam osjećala da to jednostavno nije to, posebno iz perspektive čitatelja. Kada su Emily i Tom izabrani, prvi put sam osjetila da bi sve moglo ispasti kako treba“, rekla je.
Poppy kao izazov
Jedan od najvećih izazova bio je zadržati Poppy onakvom kakva je u knjizi – impulzivnu, glasnu, pomalo haotičnu, ali i emocionalno izuzetno pronicljivu.
„Poppy se lako može pretvoriti u lik koji ide na živce ako se pogrešno interpretira“, objašnjava Henry. „Ali njena dinamika s Alexom temelji se na igri i razumijevanju, a ne na iritaciji.“
Emily Bader bila je svjesna da je riječ o liku koji prkosi tipičnim filmskim očekivanjima. „Na mlade žene u filmovima često se gleda kroz prizmu toga koliko su ugodne drugima. Nisam htjela Poppy učiniti tišom ili uglađenijom nego što jeste, jer upravo njena energija nosi priču.“
Zašto se jedan poljubac nije smio dogoditi
Možda najzanimljivija razlika između knjige i filma tiče se trenutka u kojem se prijateljstvo Alexa i Poppy lomi. U romanu se to događa tokom putovanja u Hrvatskoj, nakon što njihova bliskost pređe granicu prijateljstva, dok je film tu radnju premjestio u Toskanu i znatno je ublažio.
Razlog nije bio produkcijski, već žanrovski. „Romantični čitaoci imaju vrlo jasnu predstavu o tome gdje je granica“, objašnjava Henry. „Ako likovi prijeđu određenu crtu, publika im to teško oprašta, bez obzira na okolnosti.“
U knjizi se Alex i Poppy u jednom trenutku prepuste osjećajima i fizički pređu granicu prijateljstva, ali filmska verzija tu je situaciju svjesno ublažila. Emily Henry i scenaristi znali su da čitaoci likove ne doživljavaju samo kao fikciju, već kao emocionalno stvarne ljude, zbog čega im je važno da oni ne učine nešto što bi se moglo protumačiti kao izdaja, čak ni u trenutku slabosti. Poljubac koji bi u nekom drugom žanru bio tek romantičan zaplet, ovdje bi promijenio način na koji publika gleda cijelu priču, pa je film odlučio zadržati napetost, ali ukloniti „prelazak preko crte“.
Tom Blyth priznao je da mu je to u početku bilo teško razumjeti. „Meni je taj prelazak granice bio srž drame, ali smo na kraju shvatili da napetost može postojati i bez njega. Sve je u onome što se ne kaže.“
Zašto romansa nije bijeg od stvarnosti
U središtu cijelog projekta ipak stoji Henryin pogled na ljubav. „Tragične ljubavne priče često se smatraju ozbiljnijima, ali u stvarnom životu, ako želiš dugoročnu vezu, najvažniji dio nije kraj, nego sve ono dok ste zajedno“, rekla je. „Ljubav nosi bol, ali je i razlog zbog kojeg se sve isplati.“
Upravo ta kombinacija nježnosti i realizma razlog je zašto su njeni romani toliko voljeni, ali i zašto Netflixova verzija „Ljudi koje upoznajemo na odmoru“ nastoji zadržati njihovu emocionalnu srž, čak i kada mora prilagođavati određene detalje.
Iako je film tek stigao, razgovori o mogućim nastavcima i spin-offovima već postoje. Henry i reditelj razmišljaju o sporednim likovima, od vodiča Bucka do Alexove bivše djevojke Sarah, pa čak i o Alexovom bratu i njegovom partneru, što ostavlja prostor da ovaj romantični svijet ne ostane ograničen na samo jedan film.