Mala kompanija sa 25 zaposlenih, Stardust Solutions, razvija tehnologiju koja bi mogla „zatamniti Sunce“ i privremeno ohladiti planetu. Njihov plan je da raspršuju specijalne reflektirajuće čestice u stratosferu, slično efektu velikih vulkanskih erupcija koje prirodno snižavaju temperaturu, piše Politico.
Bivši visoki zvaničnik UN-a, Janos Pasztor, bio je šokiran ozbiljnošću projekta kada su mu se javili 2024. godine. Iako godinama zagovara međunarodna pravila za ovakve tehnologije, nikada nije očekivao da će privatna firma toliko brzo doći do mogućnosti da utječe na globalnu klimu.
Kompanija tvrdi da je razvila čestice i sistem aviona koji bi neprestano unosili materijal u atmosferu. Efekt bi bio globalno hlađenje po relativno niskoj cijeni, desetine milijardi dolara godišnje, što je mnogim vladama daleko manje od trenutnih klimatskih šteta.
Stardust je već prikupio 75 miliona dolara od velikih investitora, uključujući ljude iz tehnološke industrije i bivše političke lidere, te lobira u Washingtonu za regulacije koje bi im otvorile put ka državnim ugovorima.
Ipak, naučnici upozoravaju da ovakva tehnologija nosi ogromne nepoznanice: promjene padavina, suše, jače uragane, geopolitičke napetosti i mogućnost da zemlje optužuju jedna drugu za klimatske posljedice. Najveći rizik je tzv. „šok prekida“. Ako se naglo prestane sa raspršivanjem, temperatura bi dramatično skočila.
Kritičari su glasni
Kritičari kažu da kompanija radi previše tajno: ne objavljuju detalje o hemiji čestica, nisu ispunili obećanja o transparentnosti, a njihova web-stranica je čak bila skrivena od pretraživača.
Uprkos kritikama, projekt napreduje. Neki stručnjaci smatraju da bi solarno geoinženjerstvo moglo biti jedini način da se izbjegnu najgori klimatski scenariji, dok drugi tvrde da se time čovječanstvo igra s planetarnim sistemima koje ne razumije.
Debata oko ove tehnologije više liči na naučnu fantastiku nego na politiku ali sada postaje stvarna, bez jasnih zakona, granica ili globalnog dogovora.
Uprkos razočarenjima, Pasztor i dalje smatra da je međunarodna saradnja ključna zaštita. Ako svijet odluči da geoenegineering treba biti zabranjen, to mora biti zajednička odluka svih država. Ako se odluči da se tehnologija razvija, ona mora biti pod jasnim globalnim pravilima, a takvih pravila još nema.
Za Pasztora, Stardust je samo simptom većeg problema: svijet nema nikakav sistem nadzora nad tehnologijom koja bi mogla promijeniti klimu cijele planete. Kompanije i pojedine države već razmišljaju kako bi tu moć mogle iskoristiti, a da nikome ne polažu račun.
Zato on sada pokušava uvjeriti vlade i međunarodne organizacije da se hitno uspostavi globalni okvir, prije nego što neko jednostrano odluči da “popravi” klimu i time pokrene lanac posljedica koje bi mogle biti gore od samog zagrijavanja.
Pasztor upozorava da je vrijeme sve kraće: “Možemo ignorisati geoinžinjering, ali on neće nestati. Pitanje je samo hoćemo li ga uređivati na vrijeme ili ćemo reagovati tek kada neko već napravi štetu.
Neposredno prije sastanka s Pasztorom u Švicarskoj, POLITICO je dobio povjerljivi “pitch deck” koji je Stardust slao potencijalnim investitorima tokom druge runde finansiranja. Dokument iz 2023. otkrio je planove daleko ambicioznije od onoga što je kompanija javno tvrdila. Šef Stardzsa Yanai Yedvab je potvrdio autentičnost prezentacije, ali je rekao da je kompanija u međuvremenu “značajno ažurirala” planove i odbio dostaviti nove verzije.
U dokumentu je nacrtan agresivan vremenski plan: testovi koji bi već 2027. započeli “postepeno snižavanje temperature”, a velikom demonstracijom sistema 2030. godine. Kompanija je čak računala da će te godine imati prihode od 200 miliona dolara iz državnih ugovora i razmatrati izlazak na berzu. Do 2035., prema prezentaciji, moglo bi početi “globalno potpuno raspoređivanje” tehnologije. Ovaj raspored gotovo idealno odgovara investicionom ciklusu venture capital fondova, koji očekuju povrat unutar 10–12 godina.
Procijenjeni trošak početne faze hlađenja iznosio bi oko 20 milijardi dolara godišnje, dok bi prihod Stardusta iznosio oko 1,5 milijardi dolara. U prezentaciji su prikazane i fotografije materijala, finog bijelog praha, kao i slike malog aviona koji raspršuje “testne čestice” tokom niskih probnih letova u Izraelu. Letovi su bili legalni, ali su pokazali kako se eksperimenti mogu izvoditi bez ikakve javne rasprave ili nadzora.
Prezentacija je također navela niz naučnika i savjetnika, uključujući stručnjake iz fizike, nanotehnologije i aeroinžinjeringa, te bivše visoke zvaničnike izraelske vlade. Navedene su i saradnje s poznatim univerzitetima, od kojih je samo jedna potvrđena, ona s ETH Zürich, gdje se istražuju “mineralne čestice”.
U Washingtonu je Stardust isto napredovao. Angažovali su lobiste, advokate i savjetnike s iskustvom u Bijeloj kući, Kongresu i Pentagonu, među njima i Sherri Goodman, bivšu zamjenicu ministra odbrane SAD, te firmu WestExec Advisors, koju su osnovali Antony Blinken i drugi bivši zvaničnici Obamine i Bidenove administracije. Prema ovim savjetnicima, cilj je oblikovati budući regulatorni okvir za solarni geoingering koji će trajati duže od jedne predsjedničke administracije.
Uprkos tome, Stardust je kasnio s prijavom svojih lobističkih aktivnosti. tek nakon upita Politica otkriveno je da je potrošeno 260.000 dolara na lobiranje.
Naučnici i dalje upozoravaju da je nemoguće vjerovati tvrdnjama kompanije bez transparentnih podataka. “Nema razloga vjerovati ijednoj njihovoj izjavi bez dokaza”, rekao je jedan stručnjak.
Ipak, neki investitori smatraju da bi Stardust mogao postati ogroman igrač ako se geoingenering probije kao rješenje. Fond Lowercarbon Capital, poznat po ranim ulaganjima u velike tehnološke pobjednike, predvodio je novu rundu finansiranja, što su mnogi vidjeli kao znak da tehnologija ulazi u mainstream. Drugi investitori, poput Maexa Amenta iz Madrida, priznaju da je projekat rizičan, ali vjeruju da postoji moguća ogromna dobit. Ament kaže da se ne radi o donaciji: “Nisam toliko bogat da bacam novac. Ali mislim da će svijetu ovo trebati.”
Dodao je da je Stardust njegova najveća investicija do sada.
"Ne morate vjerovati nama"
U oktobru, nakon mjeseci odgađanja, Yedvab je pristao na intervju. On, njegov suosnivač i savjetnik za medije doputovali su u London, u Politicovu redakciju u Sohou.
Yedvab, 54, izgledao je kao tipičan naučnik koji je postao direktor, ozbiljan, ali nenametljiv. Sa njim je bio i suosnivač Amyad Spector, 42, energičan i zaštitnički nastrojen. Obojica su fizičari, radili su zajedno u izraelskoj nuklearnoj istraživačkoj agenciji i znali se više od 20 godina. Tokom pandemije odlučili su se baviti klimatskim rješenjima, a ideja o reflektovanju sunčeve svjetlosti prvi put im se učinila realnom tek nakon čitanja izvještaja američkih Nacionalnih akademija nauka iz 2021.
Yedvab je rekao da su željeli razgovarati licem u lice jer “imaju mnogo toga za podijeliti”, ali da ih proces patentiranja ograničava u otvorenosti. „Vjerujemo da će sve informacije na kraju biti javne.“
Njegova glavna poruka tokom dvosatnog razgovora bila je jasna: svijet hitno treba regulaciju solarne geoinginerije. Bez nje, kaže, ova tehnologija je previše globalno značajna da bi bila prepuštena tržištu. Investitori, tvrdi, ulažu upravo zbog očekivanja da će države jednog dana postaviti pravila, a Stardust biti u najboljoj poziciji da ih ispuni.
Drugi razlog za razgovor bio je i to što je kompanija bila spremna objaviti da je prikupila 60 miliona dolara od 13 investitora. Taj novac, rekao je, omogućit će im da već u aprilu počnu “kontrolisane vanjske eksperimente” u stratosferi, na oko 18 kilometara visine.
Nije želio otkriti sastav čestice niti gdje podnose patent, ali je rekao da se radi o “prirodnim sastojcima” i da je materijal “siguran”, ne šteti ozonskom omotaču i može se apsorbovati u biosferu kada padne na Zemlju. To, naravno, niko ne može provjeriti bez formule.
Prema Yedvabu, ovaj krug testiranja učinit će tehnologiju spremnom za postepeno globalno uvođenje prije kraja decenije, ako nađu državnog partnera. Početna faza značila bi samo stabilizaciju globalnih temperatura, dakle, dovoljno čestica da neutraliziraju rast CO₂, a za to bi bilo potrebno oko 100 aviona.
Ali stručnjaci su skeptični. Cornellov inženjer MacMartin je rekao da današnji avioni ne mogu nositi dovoljno tereta na toj visini. Yedvab je to odbacio: “Prema našem istraživanju, nema prepreka u postojećim tehnologijama.”
Ipak, i kada bi avioni i čestice bili sigurni, ostaje najveće pitanje: šta će se desiti kada se počne raspršivati prašina na globalnom nivou? Modeli mogu predvidjeti samo dio odgovora. Yedvab kaže da bi sve bilo postepeno i da bi se “dalo povući” ako nešto pođe po zlu ali priznaje da je jedini način da se otkriju posljedice taj da se tehnologija zaista primijeni.
„Rješenje neće biti bez posljedica“, rekao je. On samo želi da se te posljedice uporede sa rizikom klimatske katastrofe. “Možda postoji izlaz iz hodnika kojim svi trenutno hodamo.”
Na svako pitanje o sigurnosti, vraćao se na isto: ne može se znati dok se ne proba, a probati se može samo uz čvrstu regulaciju. Kao lijekovi i avioni, ništa se ne koristi dok ga regulator ne odobri.
Upozorili smo ga da je svijet trenutno sve samo ne spreman za globalni sporazum o ovako osjetljivoj tehnologiji. Yedvab je rekao da, s obzirom na klimatsku krizu, ne raditi ništa predstavlja veći moralni problem. „Odbaciti potencijalno rješenje nije luksuz koji čovječanstvo ima.“
Po njemu, idealan scenario bi nalikovao međunarodnom dogovoru koji je spasio ozonski omotač 1987. godine. Odgovornost za provjeru sigurnosti, kaže, ne smije pasti na Stardust.
„Ne morate vjerovati nama. Mi smo samo oni koji omogućavaju tehnologiju“, rekao je. „Ali neko drugi će morati testirati, potvrditi i provjeriti… Treba izgraditi slojeve koji stvaraju povjerenje.“
Yedvab je više puta ponovio da Stardust ne želi sam odlučivati o sigurnosti tehnologije. Njihova uloga je samo da razviju čestice i način raspršivanja; konačna procjena mora biti u rukama vlada i međunarodnih tijela. Njegov stav je da, bez regulatornog okvira, solarna geoinginerija neće moći napredovati na siguran način.
Iako je kompanija prikupila 60 miliona dolara, Yedvab je naglasio da je to investicija u regulatorni uspjeh, a ne samo u tehnologiju. Cilj je da kada globalne vlasti postave pravila, Stardust bude “najodgovorniji igrač” i prvi koji može dobiti državne ugovore.
On tvrdi da je proces testiranja i probnog raspršivanja planiran postepeno. Prvo će se testirati mala količina čestica na visinama od oko 18 kilometara, a tek potom prelaziti na veće razmjere. Ipak, naučnici upozoravaju da je efekt čestica na atmosferu i klimu i dalje nepredvidiv, te da se mogu pojaviti nepoznate posljedice koje modeli ne mogu predvidjeti.
Yedvab je također spomenuo da čak i male količine tehnologije mogu biti korisne, stabilizirati globalne temperature dok se svijet ne uspije dovoljno brzo prilagoditi smanjenju emisija. Po njemu, to je “manje zlo” u odnosu na moguću klimatsku katastrofu.
Na pitanje o etici i rizicima, Yedvab kaže da se mora djelovati jer vrijeme ističe, te da odbacivanje bilo kakvog potencijalnog rješenja predstavlja luksuz koji čovječanstvo ne može priuštiti. Za njega je idealan scenario međunarodna saradnja nalik onoj koja je spasila ozonski omotač 1987., gdje su države i industrija uspostavile zajednička pravila, iako su postojale geopolitičke tenzije.
Njegova ključna poruka je jasna: “Ne morate vjerovati nama. Mi samo omogućavamo tehnologiju. Povjerenje mora doći kroz regulaciju i međunarodne provjere.”
Posljednja šansa
Ironično je da plan za sprečavanje Stardusta da pogorša ljudsku nesreću ovisi o istom međunarodnom sistemu koji je dosad često podbacio u borbi protiv klimatskih promjena.
Ipak, čak i u penziji, Pasztorov rad dobija nove saveznike. Značajni lideri u Evropi, SAD i šire, oni koji su preuzeli njegovu ulogu u globalnoj diplomatiji, počinju razgovarati o izgradnji regulatornog odgovora na Stardust i slične kompanije.
U septembru, na obali Ženevskog jezera, Pasztor je sjedio u bistrou uz jezero i reflektovao o svom životu i karijeri. Nedavno je bio u Koloradu i brinuo se o dvoje unuka, sedam i dvije godine starih. “Naša unučad je još nemoćna, mala. Samo upadaju u ovo društvo,” rekao je.
Za njega, generacijska udaljenost između djece i unuka pokazuje koliko je svijet propustio šansu da spriječi katastrofalno globalno zagrijavanje običnim sredstvima.
I dok je oluja grmila nad Alpama, Pasztor je u kuhinji, uz ostale znake života poput palestinske zastave na balkonu, govorio o svojim ciklusima nade i razočaranja. Sada vidi novu priliku u radu na pravilnoj regulaciji solarnog geoinžinjeringa. “Vjerujem u to,” rekao je.
Unatoč geopolitičkim izazovima, još uvijek vjeruje u kolektivnu mudrost međunarodne saradnje. “Dok ne bude regulacije, ovi će raditi što žele,” rekao je o Stardustu.