Bullet Tooth Tony, Smasher O’Driscoll, Sphinx, Juggernaut, Killer. Kroz hvalevrijednu filmsku karijeru u koju je Vinnie Jones neprimjetno krenuo nakon svoje 15-godišnje profesionalne nogometne karijere, nogometaš rođen u Hertfordshireu koji je postao filmski glumac u novije je vrijeme utjelovio svoj priličan udio živopisnih likova na velikom platnu, od kojih je svaki blagoslovljen s imenima koja rijetko asociraju na nekog rom-com protagonista.
S obzirom na njegovo impozantno tijelo, režajući izraz lica koji se često urezao ispod njegove naborane obrve i očiglednu sklonost borbama, nije ni čudo što tučama, redatelji toliko vole dovoditi Jonesa u saradnju kao glomaznog borca, okorjelog huligana ili crvenokrvnog negativca.
Uostalom, tokom većeg dijela 1980-ih i 90-ih na nogometnim terenima razasutim diljem Britanije, Vinnie Jones je bez napora igrao istu ulogu. Samo umjesto da tjera mafiju, pojačava mnoštvo blistavih motora ili sastavlja šaroliku družinu zatvorenika u vrhunski nogometni tim, Jones je bio zauzet predstavljanjem sebe Paulu Gascoigneu na jedinstven način dok je vodio wimbledonski Crazy Gang kroz najkontroverznije i najčuvenije razdoblje u historiji kluba. Sa svakim i dovoljno hrabrim, ili glupim, da se prošeta veznim redom na njegov teritorij, postupalo se nemilosrdno.
Neprestana borba između želje da zadrži imidž čvrstog lika i žudnje da ga se prizna kao neupitno talentiranog sportaša, nogometna karijera Vinnieja Jonesa bila je vježba malog samouništenja. Možda nije bio lijep, ali njegovo nasljeđe, i zahvaljujući kulturi koja je sada izgubljena u prošlosti, zaslužuje vlastito mjesto, odvojeno od njegovih nestašluka u Tinseltownu nakon umirovljenja.
Prolazni nogometni dani Vincenta Petera Jonesa možda su završili njegovim odlaskom u mirovinu godinu dana prije novog stoljeća, ostavljajući iza sebe svoju ulogu igrača i trenera u posljednjem klubu Queens Park Rangers, a s njom i igru koju je volio, u starosti od 34 godine. Ali počelo je tako što je oponašao svog heroja Svjetskog kupa iz 1966. Alana Balla na terenu svoje stare osnovne škole, koji je bio vječno prazan.
Slika nevinosti u dobi od samo pet godina, crpi snagu iz para poznatih bijelih kopački kako bi zabio svoj prvi hat-trick; najranije sjećanje na nogomet kojeg se može prisjetiti bilo je ono za koje se maloljetni Jones zakleo da ga nikada neće zaboraviti.
Četrnaest godina kasnije, Vinnie Jones je izašao na teren kako bi debitirao za zapadnolondonski klub Wealdstone FC – za vikend na pauzi od svog svakodnevnog posla kao radnik na gradilištu – s kojim će istraživati zakutke i pukotine izvanligaškog nogometa dvije sezone prije nego što krene na istok u potrazi za mjestom u profesionalnoj igri u neobičnom okruženju Švedske.
Nakon kratkog angažmana u IFK Holmsundu, Jones se vratio u Englesku kako bi potpisao svoj prvi profesionalni ugovor i zapečatio £10,000 vrijedan prelazak u klub s kojim je ubrzo postao nedvosmisleno povezan: Wimbledon.
Pozivajući se na inspiraciju iz svojeg nekoć plodnog mlađeg ja, zamišljajući sebe u onim bijelim kopačkama Alana Balla i usmjeravajući svoje golgeterske dane iz davnine, Vinnie Jones je postigao svoj prvi gol za Wimbledon već u drugom nastupu za Donse vitalnim udarcem u pobjedi nad Manchester Unitedom 1-0. Ubrzo je postao nešto poput stalnog člana ekipe Wimbledona koja je još uvijek živa na vrhu opojnog razdoblja uspjeha bez presedana.
U samo četiri godine, Wimbledon se uspeo kroz englesku nogometnu piramidu od svoje četvrte razine do vrha, nakon što je samo devet godina ranije izabran da se pridruži nogometnoj ligi. Uspon kluba bio je naglašen i 1988. godine dobit će do tada nevjerojatno zlato u obliku historijskog osvajanja FA kupa.
Nakon što su se izborili za finale natjecanja, zaobišavši Jonesov rodni klub Watford i igrajući pred starim Wembleyjem prepunim s više od 98.000 gledatelja koji će uskoro biti zapanjeni, Wimbledon se suprotstavio moćnim prvacima Prve lige Liverpoolu. Pojavili su se s prestižnim peharom koji su držali u svojim blatnim rukama punim ožiljaka, zahvaljujući šokantnom rezultatu 1-0.
To finale tako učinkovito sažima sve ono što je Wimbledon bio tog doba, i Vinnie Jones, koji se tako savršeno uklopio u tu ekipu: udarati rivale, igrati igru pod vlastitim uvjetima i uznemiravati ostale.
Ono što je u konačnici učinilo značajnu razliku tog dana – ono što je pomoglo Jonesu i njegovim saigračima da se otresu svoje uloge autsajdera kako bi porazili igrače Kennyja Dalglisha – bila je, iako osjećaj ostaje kliše, činjenica da su to željeli mnogo više od svoje protivnika. "Grebali smo po zidovima uoči te utakmice", prisjetio se Jones, "pa nam je Gouldy [Wimbledonov menadžer Bobby Gould] dao £100 da odemo u pub večer prije, da nas sve smiri."
Za usporedbu, priča prikazana iz prve ruke Johna Barnesa, protivnika Jonesa tog dana, ispričala je sasvim drugačiju priču o rivalima u finalu. “[Barnes] je rekao da su se svi dosađivali prije utakmice, vodili su škrte rasprave, neki su igrali karte, neki igrali stolni tenis... mi smo visili s lustera, iščekujući da igramo.”
Za razliku od većine onih koji bi nevino upotrijebili takvu uzrečicu u šali, za wimbledonsku grupu, takozvanu 'Ludu bandu', vješanje s lustera vjerojatno nije bila samo usputna fraza. Malo ko bi se mučio zamisliti Vinnieja Jonesa, Dennisa Wisea, Johna Fashanua, Micka Hartforda ili strijelca pobjedničkog pogotka u FA Cupu, Lawrieja Sancheza, kako rade upravo to u slavlju.
Ideja da je ekipa koju njihov šef masovno šalje u lokalnu pijanku radi smirivanja živaca – uoči finala FA kupa ništa manje – danas je smiješna, ali nogomet je kasnih 80-ih bio sasvim drugačija igra, doslovno. U središtu su bili igrači poput Vinnieja Jonesa, koje bi danas tvorci pravila kudili i okovali na centimetar njihova razuma i profesionalizma, ali su tada značili mnogo.
Izvan terena, nebrojeni igrači pronalazili su svoj spas na dnu čaše od pola litre nakon svake utakmice, pobjede, poraza ili remija. Na terenu je vrsta nogometa koja se igrala bila relativno barbarska, posebno ona koju su naširoko širili Jones i njemu slični, gotovo neprepoznatljiva u odnosu na onu koja se gleda u 2024. godini.
Bezobrazni 50-50 faulovi, pogrešno procijenjeni iskoraci u gležnjeve, pa čak i zahvati za osvajanje lopte s leđa, rutinski se susreću s crvenim kartonima u modernoj igri. Sport kojim se Vinnie Jones bavio, međutim, podignut ravno s igrališta škole teških udaraca, doveo bi do toga da suci oklijevaju dodijeliti čak i žuti kad god je to moguće, unatoč protestima onih s novonamještenim ranama koje su pronađeni visoko na otkrivenim bedrima. Nije bilo pitanja; Jonesu se svidjelo. Njegov disciplinski dosje, vjerojatno uokviren i postavljen na policu kamina negdje u porodičnom kućanstvu poput znaka časti, pruža prikladan dokaz.
Osim što je bio isključen u 13 navrata tokom svoje nogometne karijere, Jones je također godinama držao rekord za najbrži karton u engleskoj nogometnoj utakmici, nakon što je bio opomenut zbog prekršaja nad Dancem Whitehouseom u FA kupu 1992. između njegove ekipe Chelseaja i protivničkog Sheffield Uniteda jedva tri sekunde po početku. "Mora da sam bio previsok, predivlji, prejak ili preran," Jones je kasnije razmišljao o svom apsurdno brzom kartonu u svojoj autobiografiji iz 1998., "jer, nakon tri sekundi, teško da sam prokleto zakasnio!"
Tokom godina postalo je sve jasnije da Jonesov stil igranja uvelike duguje njegovoj mješavini ratobornog ponosa i istinskog uvjerenja da je njegova vrsta fizikalnosti u konačnici bezopasna. Robusni trikovi zanata naučeni na njegovim iskušenjima u nižim ligama, kada je bio opskrbljen nepopustljivom odlukom da iskoristi svoju priliku na vrhu, u kombinaciji su ga učinili natjecateljem koji je bio i odlučan i, s vremena na vrijeme, opasan.
Dodano u mješavinu nevjerojatnih likova s kojima je dijelio wimbledonsku svlačionicu, Jones i njegovi saigrači kao da su se dogovarali u orkestriranju umjetne atmosfere nedodirljivosti koja je rasplamsala duh Crazy Ganga. Oni bi rado priznali da bi istražili sva sredstva potrebna za pobjedu u nogometnim utakmicama - iako bi takav etos redovito uništavao integritet sporta - rado pljujući u lica onima koji su se usudili ismijavati njihov stil ili žaliti njihov nedostatak sofisticiranosti.
FORGOTTEN GOAL: It’s 31 years to the day since Leeds’ Vinnie Jones hit this volley vs Hull.
— A Funny Old Game (@sid_lambert) February 10, 2020
Stick that in your shitwhistle, Tony Yeboah.pic.twitter.com/jTPgcqGRz7
To je prirodno pokrenulo tim, i klub u širem kontekstu, i može se istaknuti kao glavni faktor u golemim uspjesima na terenu koje je Wimbledon doživio tokom kasnih 80-ih.
Međutim, nakon mnogih završnih zvižduka, Jones bi takvo ponašanje iznio s terena i to ga je redovito odvelo na krivi put. Godine 1992., daleko od toga da bježi od svojih brojnih prekršaja kako bi se usredotočio na finije sitnice igre i dokazao da su u krivu oni koji su sumnjali u njegove ortodoksnije osobine, Jones je svesrdno prigrlio svoju divlju stranu i pristao glumiti u nogometnom VHS-u odgovarajućeg naziva Nogometni teškaši.
"Vinnie Jones proizvod je evolucije nogometne igre u Britaniji kasnih 80-ih i ranih 90-ih, jer se naglasak čvrsto prebacuje na snažne, atletske i nadasve fizičke igrače", objašnjava se u naraciji videa dok slika prelazi iz statistike Jonesove domaće karijere do niza njegovih slika na nogometnom igralištu s pregršt ne samo protivničkih šorceva. “Fotografije Jonesa i nove superzvijezde Newcastle Uniteda, Paula Gascoignea, pružile su slikovit dokaz Vinniejeva zastrašujućeg stila, ilustrirajući da postoji više načina od jednog kako se uhvatiti ukoštac s talentiranim protivnicima.”
Jones se odmah pojavljuje, sjedi i opušten je, odjeven u kockasto odijelo od tvida, boreći se da prikrije smiješak dok iznosi detalje scenarija koji ga je doveo do stiskanja Gascoigneove muškosti. Njegovi komentari o tom posebno poznatom susretu pokazali su se samo jednim od mnogih segmenata intervjua prikazanih među zvučnim zapisima u kojima Jones rado dijeli savjete za druge nadobudne "tvrde muškarce", isprepletene između arhiviranih vrhunaca užasnih okršaja i udaraca na terenu.
Zbog njegove krivo procijenjene uloge, Jones je kažnjen s 20.000 funti i šestomjesečnom zabranom igranja nogometa – koja je naposljetku porasla na tri godine – od strane FA-a zbog njegove uloge u "dovođenju igre na loš glas". Naravno, to što je bio tako javno ukoren malo je promijenilo igrača ili njegovo nimalo uzorno ponašanje. U Jonesovoj prirodi nije bilo da bude vezan dužnostima dobre volje ili sportskog duha. Uostalom, njegov je stil bio sve što je znao i činilo se da je sigurno ponosan što je, kako je rekao, "prenio nasilje s terase na teren".
No, dok se s vremena na vrijeme činilo da želi učiniti bilo što na terenu osim jednostavnog igranja igre, nogomet je ostao neusporedivo drag Jonesu, koji je smatrao da je sport zaslužan što ga je kao mladić spasio od toga da previše skrene s pravog puta. “Potpisao sam školske formulare za Watford kada sam imao 12 godina, ali onda su mi se roditelji razveli i nisam šutnuo loptu tri godine. Pobunio sam se, otišao sam od kuće,” prisjetio se jednom, “ali povratak nogometu me sredio. Bila je to druga prilika koja mi je trebala.”
Nakon svoje prve avanture u Wimbledonu, Vinnie Jones je proveo daljnje sezone u Leeds Unitedu, gdje su mu njegova predanost i iskrenost pomogli da postane miljenik navijača u West Yorkshireu, Sheffield Unitedu i Chelseaju, prije nego što se vratio na produženi boravak u Wimbledonu koji je prethodio njegovoj posljednjoj sezoni u karijeri s QPR-om.
Iako trofeji, ili nedostatak istih, nikada ne bi trebao diktirati subjektivni uspjeh igračeve karijere, činjenica da nijedan veliki trofej nije uslijedio nakon Jonesove pobjede u FA kupu dala je vlastiti argument. Unatoč njegovom naizgled nezasitnom apetitu za bezobzirnom anarhijom, Jonesova nogometna sposobnost bila je očigledna mnogima, pa i selektoru Walesa Mikeu Smithu, koji je pozvao tada 29-godišnjeg veznog igrača 1994. da napravi svoj međunarodni nastup i zaigra za velšku reprezentaciju. Jones, koji nije igrao za Englesku, imao je pravo igranja za Zmajeve jer je njegov djed po majci rođen u Ruthinu, u sjevernom Walesu.
Iako je Jones u poznatoj crvenoj boji svoje posvojene zemlje izašao samo u devet navrata, njegov nevjerojatni poziv pružio mu je priliku da iskusi međunarodni nogomet u dobi kada se činilo da će ga takva čast mimoići, posebno jer je Engleska bila tako natrpana na njegovoj poziciji i nije razmatrala toliko klevetanog brutalca.
Today’s the 25th anniversary of Vinnie Jones playing in goal at St James’ Park.
— A Funny Old Game (@sid_lambert) October 21, 2020
The reflexes, the agility, the speed off his line. The Dons may have lost 6-1, but football was the winner here...pic.twitter.com/Jvxt9LV63f
Jonesovo prolazno koketiranje s međunarodnim nogometom ne samo da je naglasilo njegovu sposobnost, cijelo vrijeme navodeći mnoge da se pitaju što bi mogao postići da je bio voljan i sposoban obuzdati svoju neumjerenu crtu, već je, u skladu s mnogim njegovim postupcima, izazvalo kontroverzu.
Boreći se direktno sa svakom preprekom na svom putu, kao što je Jones to činio prirodno, od perspektivnog života u kriminalu kao adolescenta do uspona u ligama s dna i konstantne potrebe za dokazivanjem svojim profesionalnim kolegama, Jones se borio za sve što je imao. Ali i dalje ostaje pitanje: da se Vinnie Jones posvetio i izbrusio svoj "nema odustajanja" stasv u smjeru da postane najveći nogometaš kojeg je mogao biti, koliko bi mogao postići?
Odvraćanje pozornosti od pojavljivanja u "Nogometnim teškašima" i bespotrebnih disciplinskih problema možda bi išlo u Jonesovu korist i dalo mu prilike da se bori za ligaške titule za razliku od rijetkih Kup pehara. Možda bi imao priliku baviti se svojim poslom na kontinentu i pokazati ostatku Europe što je sve sposoban s loptom u nogama i nevjerovatnim entuzijazmom, te na kraju predstavljati Englesku umjesto Walesa.
Takve hipoteze, međutim, zanemaruju činjenicu da su baš te radnje pomogle Jonesu da izgradi lik koji će se tako rado upisati na velikom platnu i osigurati unosnu i ispunjenu filmsku karijeru. Dok je sunce zalazilo na sumrak njegove nogometne karijere, njegov novi put obasjao je novim svjetlom i činilo se da mu je novi dom u Hollywoodu bio još prikladniji od starog nogometnog igrališta.
Iz perspektive ljubitelja nogometa, Jonesova igračka karijera, dramatičan uspon, osvajanje FA kupa i sve to izgleda kao priča bez zasluženog blockbuster završetka, protagonista čiji je dio priče ostao nedovršen. Ali za Jonesa, koji je tako dobro glumio negativca prije nego što je Hollywood obavio poziv, to je jednostavno bio prolog njegove priče koja se nastavlja pisati, samo s nekoliko različitih kostima i maski koje treba usput nositi.
