Ovih dana imali smo priliku da gledamo i slušamo neuspješne rasprave i priče o tegobnom životu penzionera u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Mnogo me je to podsjetilo na TV prijenose sportskih događaja u kojem se novinar-komentator trudi da nam dočara ono što i sami vidimo.
Nije bilo suštinskog ukazivanja na problem kao i na moguća rješenja.
Nemoguće je govoriti o PIO (Penzioni-invalidsko osiguranje), a da se ne prisjetimo kako je savez penzionera nekada bio moćna struktura koja je ulagala u hotele, odmarališta i domove za lica treće životne dobi pa i o redovnoj pomoći onima kojima je ista bila potrebna.
Vlasti u FBiH od 1995. godine do danas nisu u stanju da zaustave, pomažući time, destrukciju penzionog sistema, da na pošten, fer i zadovoljavajući način riješe životno važna pitanja onih koji su ovu zemlju branili i gradili i svakako da su zaslužili dostojanstvene uvjete koji će im omogućiti život dostojan čovjeka.
Današnje stanje
A kako da opišemo današnje stanje?
Penzioneri su sve siromašniji i žive sve teže, sukobljavaju se penzioneri unutar populacije (to je najveći uspjeh vlasti), gdje oni sa minimalnim penzijama vide krivce u onim koji imaju maksimalne penzije, dok one izuzetne (potpuno nejasan sistem određivanja izuzetnih penzija) niko i ne pominje.
Nekompetentna vlast nije u stanju da objasni penzionerima suštinu problema i nikako da pozicionira kompetentne ministre koji bi ovaj problem doveli do rješenja ili barem stvorili pretpostavke za rješenje.
Dovoljno je da stranka predloži ministra koji ni na koji način nije osposobljen i ne razumije ovu problematiku kao i da rješava ova pitanja i on će biti na mjestu na kome nije u stanju da riješi taj problem nego će se vrtiti u krug i biti pritisnut raznim pobunama pa će tako lutati od jednog do drugog prijedloga i to uglavnom bezuspješno.
Zato vlast “uspješno“ nagrađuje pojedince pozicijama u raznim upravnim odborima i time im oduzima pravo da na bilo koji način govore o problemu penzionera.
Udruženja penzionera nisu u stanju da bilo šta pomjere, promijene i doprinesu rješenju ove drame koja traje godinama i kojoj se ne nazire kraj.
Šta rade udruženja penzionera
Nisu u stanju ili nisu voljni da javno priznaju da oni nisu uspjeli promijeniti nepravedni zakon po kome penzioneri nisu imali pravo raditi nakon odlaska u penziju.
Anahrono shvatanje i primitivan i populistički pristup izlagao je sramoti one penzionere koji su radili i nakon odlaska u penziju.
To postignuće imamo zahvaliti, pojedincu, nezadovoljnom penzioneru kome je bila uskraćena penzija i pri tome je radio, i koji je nakon pet godina pravne borbe uspio na Ustavnom sudu dokazati da je taj zakon protivan temeljnom ljudskom pravu i privatnoj svojini.
Odlukom Ustavnog suda FBiH je Parlament FBiH bio primoran da promijeni taj neustavni zakon i da ga dovede u okvire zakona koji su na snazi svuda oko nas i, naravno, u Evropi.
No, ne ogleda se doprinos ovog procesa u omogućavanju rada penzionerima već prepoznavanju penzije kao imovine pojedinca, u kojoj je sadržan doprinos svakog pojedinca koji je svojim radom definirao okvire svoje penzije, a ne milostinji ili davanju države.
Nedostatak znanja i volje
Međutim, šta su uspjeli?
U nedostatku znanja i volje da se pitanje penzionog sistema održivo riješi, uspjeli su okrenuti one sa najnižim penzijama protiv onih koju su svojim cjeloživotnim poštenim radom, obrazovanjem i stažom i visokim izdvajanjima u fond stvorili pretpostavke da zasluženo imaju te penzije koje su odraz njihovog doprinosa u svakom smislu rijeći.
Ono što nisu uspjeli, a to je svakim danom sve vidljivije, jeste da svojom nesposobnošću i izostankom pravih aktivnosti, a svakako i neznanjem, nisu doprinijeli da penzija bude dovoljna za dostojan život.
To nikako ne znači da država nije trebala/morala da stvori pretpostavke za penzije i socijalna davanja koja osiguravaju uvjete za dostojanstven život penzionera, odnosno da stvori sistem u kome je jasno definirana minimalna i maksimalna, a ne izuzetna penzija, i sistem u kome svaki radnik može da izračuna kolika će mu penzija biti.
To podrazumijeva i nalaže u svakom smislu veću zainteresiranost i odgovarajuće akcije onih kojima se penzija približava kao sudbina u trećoj dobi.
I, na kraju, penzioneri, kojih ima preko 400.000, brojčano su moćna organizacija, ali oni toga nisu svjesni i nemaju sposobno rukovodstvo koje će animirati penzionere i artikulirati nihove zahtjeve kako bi u izbornim procesima direktno utjecali na izbor onih političara koji će moći uspješno riješiti i stabilizirati organizaciju penzionera.
(Autor teksta je profesor emiritus u penziji)
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta