Nekada se recimo išlo na odmor na Taru. Bila su radnička odmarališta svako malo. Naprimjer u Trnovu je firma "Zrak" imala hotel gdje su radnici mogli skoknuti na odmor. Ali pošto je to bilo mračno doba u kojem se čovjeku nalagalo da ne laprda previše, logično je bilo da su šanse za skorim "probijanjem svjetlosti" bile stopostotne.
U zemljama gdje se za tili čas prelazi put od fudbalskog selektora do epidemiologa i na teritoriju s najviše poznavalaca opće prakse na svijetu bilo je više nego jasno da dotadašnja "strahovlada" pa samim tim ni pripadajući običaji nemaju promil šanse za opstankom. Kvota na raskupusavanje kladioničarskim žargonom iznosila je 1,05.
Osim što se tada na odmore nije pomišljalo niti je bilo izvodljivo ići vani, vladala je, a i sad se može čuti krilatica upoznaj zemlju da bi je više volio. Bio je to zgodan način spajanja ugodnog s korisnim.
I nije uopće floskula. Smisao će pokazati u periodu pandemije.
Turistički djelatnici jauču i kukumaču
Makar mjere prevencije koronavirusa postale blaže, većina restrikcija je ukinuta, definitivno je evidentno kako će najveće posljedice osjetiti turizam i ugostiteljstvo.
Ovome našem, u dobu kapitalizma, logično, jedini imperativ bio je zgrnuti što više sa što manje uloženog truda. Po mogućnosti ništa ne raditi, a da ti pare liježu. Takvih je izniklo bukadar. Što se to ne otvaraju fabrike? Jer je lakše bakćati se hotelom.
Pritom, usredsređenost na inostrane turiste postala je paradigma maćehinskog ili nikakvog odnosa države prema njenim stanovnicima.
Imali smo skoro priliku tome svjedočiti. Dok su se za strance iznalizila rješenja i "ulagali dodatni napori" kako bi se vratili u svoje zemlje, ni za živu glavu nije se smjelo pustiti domaće nesretnike u BiH, a i kada bi ih pustilo zatvorilo bi ih u studentski dom na Bjelave i zaključalo s vanjske strane, ko tifusare...
Najbolji primjer kako to izgleda su sarajevske ćevabdžinice. Ove iz strogog centra. Sukcesivnim dizanjem cijena učinili su čak da većina Sarajlija stvori otklon prema ćevabdžijskim užicima. Ili se opredjeljuju za periferiju, gdje se često mogu čuti i komentari da su triput slasniji. Moglo im se i to je u redu, diži cijenu do ivice bezobrazluka, ali avaj. Nije se računalo da će neko u Kini pojesti šišmiša. Uostalom kao što se i o ikakvim rizicima uopće razmišlja, stavlja u vid.
(Eto prijedloga agencijama za ispitivanje javnog mnijenja, strogo lokalnog - neka ispitaju koliko puta su građani iz Novog Sarajeva u zadnjih godinu u prosjeku otišli na ćevape na čaršiju.)
I građani luk jedu, luk mirišu
Bez obzira što suštinski postoji, i to je valjda svugdje u svijetu, nevoljkost pred onome što ti je ispred nosa/očiju (ima ljudi iz Sarajeva što pored silnih planina unaokolo ne znaju skijati kao i onih iz Neuma što se ne okupaju tokom sezone u moru) činjenica je da domaći turisti, lokalna fukara, našim turističkim radnicima i ugostiteljima nisu bili ni u peti. Jeftinije je bilo otići na skijanje u Kortinu d'Ampeco nego na Bjelašnicu.
Ne treba međutim pri tome amnestirati ni građane. Kako je svijet postao globalno selo, prije će naš čovjek otići u Budimpeštu, bez obzira što nikada nije bio u Jajcu, a da ne govorimo da većina mladih više zna o tome koje boje voli upariti Ariana Grande nego da u BiH postoji jedina prašuma u Evropi.
Kao što se nekada na ekskurzije išlo na domaće destinacije, jer osnovcu pa i srednjoškolcu ako je sa rajom svakako nije bitno je li u Riminiju ili na Zlatiboru i kao što su fudbalske i košarkaške ekipe na pripreme išle na Igman ili Jahorinu (pogledati film "250 stepenika"), danas nema šanse za takvim nečim. Nema, jer treba nadolmiti džepove forsiranjem unosnih inozemnih aranžmana da bi se moglo šepuriti. Vlasnici agencija ponašali su se poput Emerika, ili barem Orlanda Bluma.
No, vidi sada. Eskalacija pandemije promijenit će ustaljena načela, a konsekventno tome morat će utjecati i na očekivanja turističkih djelatnika i ugostitelja.
Sve dok ne shvate da cijene noćenja ne mogu biti 300 KM, dok se onaj u Sarajevu ne fokusira da privuče porodicu iz Bihaća da tu provede pet dana odmora, dok prestanu da štede na krompiru u teletini ispod sača, dok ne budu počeli raditi ture na Štrbački buk ili Tjentište, proći će, po optimističnim prognozama, dugo.
Generalno, dok se ne upregnu snage da se našim ljudima približe nevjerovatna prirodna bogatstva koje Arapi ovdje nazivaju dženetskim, a i građani ne razviju svijest da jedan rijetki smisao života u ovoj zemlji jeste uživanje u njenim prirodnim blagodetima, valjda ćemo shvatiti ono što je očigledno - osim što ovdje ne postoji nikakva logika jer je valjda teška za savladati, vrlo smo siromašni i sa pragmatikom. Svrsishodnim djelovanjem, iznalaženjem onoga što može u vremenu kad baš i ne možemo imati sve što nam se ćefne i na pamet nam padne. A nekad je, vjerujte, i dobro da ne možemo imati sve ono što bismo htjeli.
Mogli bi ovdje i o tome šta bi u svemu tome mogla uraditi i država, ali uozbiljimo se. Ako već pričamo o pragmatičnosti, to isključuje kontekest najglomaznijeg birokratskog aparata na svijetu kojem je osnovna karakteristika upravo odsustvo svake pragmatičnosti.
I nemojmo se bezveze šicati patriotizmom, kad se već nismo u stanju skrenuti s glavnih, vrlo skromnih magistralnih puteva. Htjeli bismo u Dubai, a ni do Kraljeve Sutjeske dobacili nismo.
