Opasni blatni tokovi, poznati kao lahari, mogli bi preplaviti zajednice oko planine Rainier za samo 30 minuta.
U sunčano poslijepodne u maju 1980. godine, Carolyn Driedger i Mindy Brugman stigle su do Coldwater II, ispostave za istraživače Američkog geološkog zavoda (USGS) na grebenu blizu planine St. Helens u Washingtonu.
Nakon više od stoljeća mirovanja, vulkan je pokazivao znakove buđenja. Driedger, glaciologinja u USGS-u, pridružila se Brugman, doktorantici koja je proučavala glečere na St. Helensu, kako bi prikupile podatke o glečeru Shoestring i pratile njegove promjene uslijed povećane vulkanske aktivnosti, piše Popular Mechanics.
Planirale su prenoćiti i ujutro helikopterom otići do glečera. Međutim, David Johnston, geolog sa svijetlom kosom koji je tamo bio stacioniran sedmicama, savjetovao im je da se povuku. Vjerovao je da nedavni porast aktivnosti—manji potresi i erupcije—mogu biti znak nečeg većeg: da bi St. Helens mogao eruptirati i da bi cijela sjeverna strana vulkana mogla kolabirati. "Treba da ovdje bude što manje ljudi," rekao je Johnston, savjetujući istraživačicama da prenoće u Vancouveru, Washington—gotovo dva sata vožnje udaljenom—i da se vrate sljedećeg dana.
Sljedećeg jutra, Driedger i Brugman su se ponovo uputile prema vulkanu. Na međudržavnom autoputu 5, između La Centera i Ridgefielda—rijetkog dijela autoputa odakle je St. Helens vidljiv za vedrog dana—primijetile su tamni oblak koji se uzdizao sa sjeverne strane vulkana.
Driedger je shvatila ozbiljnost situacije. Ova erupcija je bila "mnogo veća od svega što smo vidjele," kaže ona. Brugman je odvezla do prodavnice i pokušala kontaktirati Johnstona putem radija. Nije bilo odgovora. Unutra, sjeća se kako su ljudi panično vikali "lava dolazi." U međuvremenu, Driedger je nazvala opservatorij u Vancouveru. Osoblje joj je reklo da je St. Helens eruptirao i da se trebaju vratiti kako bi pomogle u odgovaranju na pozive.
Potres magnitude 5,1 koji je pokrenuo erupciju, koju su Driedger i Brugman vidjele s autoputa, zaista je uzrokovao kolaps sjeverne strane vulkana. Procjenjuje se da je 2,3 milijarde kubnih metara—volumen koji bi ispunio više od 900.000 olimpijskih bazena—pepela, plovućca, zemlje i stijena poteklo niz padinu, što je rezultiralo najvećim klizištem u zabilježenoj historiji. Ova bujica se kretala 22 kilometra zapadno brzinom do 40 km/h, koristeći sjeverni tok rijeke Toutle kao vodič. Pretvorila je nekada bogatu rijeku u betonsku masu, čupajući drveće, noseći stijene veličine automobila, rušeći 27 mostova i devastirajući lokalne zajednice i farme. Pepeo je nastavio padati iz vulkana satima.
Sveukupno, erupcija je odnijela 57 života i nanijela štetu od 1,1 milijardu dolara. Driedger, sada penzionisana koordinatorica za odnose s javnošću u USGS-u, kaže da je erupcija St. Helensa bila prekretnica u razumijevanju vulkanskih opasnosti u Sjedinjenim Državama. "Naučili smo da vulkani mogu biti mnogo opasniji nego što smo mislili," kaže ona.
Danas, više od 40 godina kasnije, stručnjaci upozoravaju na sličnu prijetnju na Pacifičkom sjeverozapadu: planinu Rainier. Ovaj vulkan, smješten jugoistočno od Seattlea, smatra se jednim od najopasnijih u zemlji zbog svoje visine, velikih količina leda i snijega, te blizine gusto naseljenim područjima. Iako nije eruptirao od početka 19. stoljeća, njegova potencijalna erupcija mogla bi izazvati lahare—brze blatne tokove koji nastaju kada vulkanska aktivnost otopi led i snijeg. Ovi lahari mogu putovati brzinom do 70 km/h i doseći naseljena područja za manje od 30 minuta, ostavljajući malo vremena za evakuaciju.
"Lahari su poput betonske bujice koja nosi sve pred sobom," kaže Scott Anderson, vulkanolog u USGS-u. "Mogu preplaviti cijele gradove i uzrokovati ogromne gubitke života i imovine."
Zbog ove prijetnje, USGS i lokalne vlasti rade na edukaciji javnosti i razvoju sistema ranog upozoravanja. Međutim, Driedger ističe da je potrebno još mnogo posla kako bi se zajednice pripremile za potencijalnu katastrofu.
