Prve dvije sedmice iranske krize pokazale su vojnu dominaciju SAD i Izraela, uz asimetrične odgovore Irana. Kako će se situacija razvijati u narednim sedmicama odredit će konačan ishod.
Brett H. McGurk sa CNN-a objasnio je kako u vojnom sukobu postoje tri eskalacije: vertikalna, horizontalna i asimetrična eskalacija.
Vertikalna eskalacija podrazumijeva direktne vojne napade na vojne ciljeve. U ovom slučaju SAD i Izrael zadržavaju dominaciju u eskalaciji. Iran i dalje pokušava gađati američke vojne objekte i Izrael direktno, ali s sve manjim učinkom.
Horizontalna eskalacija pokušava proširiti sukob - napadi Irana na susjedne zemlje Zaljeva, Jordan, Tursku i Azerbejdžan. Teheran želi da te zemlje izvrše pritisak na Washington da zaustavi rat prije nego što vojna kampanja bude završena. Za sada ti pokušaji ne uspijevaju. Zemlje koje su bile meta napada udružile su se i suprotstavile Iranu.
Asimetrična eskalacija pokušava promijeniti pravila igre - poput terorizma, cyber-napada ili ekonomske sabotaže. Tu Iran ima određenu prednost. Iskoristio je geografiju kako bi zatvorio glavnu energetsku arteriju svijeta u Hormuškom moreuzu. Što duže moreuz ostane zatvoren, veći je pritisak na Washington. Iran se nada i vjeruje da će predsjednik Donald Trump prekinuti kampanju prije nego što ona bude završena.
Najbolji odgovor na asimetričnu eskalaciju jeste koalicija zemalja sličnih stavova koje će djelovati zajedno, ali to je u praksi lakše reći nego učiniti, što Trump trenutno i otkriva.
Osnove formiranja koalicije
Pomagao sam u izgradnji koalicija, velikih i malih, za rješavanje sigurnosnih izazova. Između 2014. i 2018. služio sam kao izaslanik predsjednika Obame i Trumpa i pomogao u formiranju koalicije od skoro 80 zemalja za borbu protiv terorističke grupe ISIS. Članice te koalicije sarađivale su ne samo vojno nego i globalno kroz međunarodne sankcije i nove propise kako bi spriječile teroriste da prelaze granice ili putuju avionima. Ta koalicija bila je uspješna i postoji i danas.
Tokom 2023. i 2024. pomogao sam u formiranju pomorske koalicije za zaštitu uskog prolaza u Crvenom moru zvanog Bab el-Mandeb (“Vrata suza”). Taj prolaz je bio zatvoren nakon što su Huti, iranski saveznik, ispalili rakete i dronove na vojne i trgovačke brodove. Koalicija je na kraju narasla na skoro 20 zemalja. Predvodila ju je američka vojska, ali su i druge zemlje, uključujući Veliku Britaniju i Dansku, obarale rakete i dronove i podržavale američke vojne operacije.
Ta koalicija iz Crvenog mora sada bi mogla poslužiti kao model za Hormuški moreuz. Mogla bi se ponovo aktivirati i ako Huti, na poticaj Irana, obnove svoju kampanju terorizma u Crvenom moru.
Pravna osnova
Vojna koalicija je zapravo niz pravnih i političkih odluka koje donose pojedinačne države. Većina, uključujući dugogodišnje saveznike SAD, ima vlastite zakone i standarde koje treba ispuniti prije slanja vojske u inostranstvo, posebno ako postoji mogućnost upotrebe sile. Za SAD to zahtijeva strpljenje i rad s pojedinačnim vladama kako bi se osigurali diplomatski i pravni uslovi potrebni za učešće.
To često počinje u Ujedinjenim nacijama. U slučaju ISIS-a, vlada Iraka pozvala se na član 51 Povelje UN-a i zatražila kolektivnu samoodbranu protiv te terorističke grupe. To je bilo dovoljno da većina NATO saveznika, prema međunarodnom pravu, pruži pomoć. U slučaju Huta, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je početkom 2024. rezoluciju kojom se osuđuju napadi u Crvenom moru i potvrđuje međunarodno pravo na slobodu plovidbe u međunarodnim vodama. To je također bilo dovoljno da mnoge zemlje vojno učestvuju.
U ovoj trenutnoj krizi Trumpova administracija je u tom pogledu obavila solidan posao. Prošle sedmice rekordnih 135 zemalja su-sponzoriralo je rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja osuđuje iranske napade u Zaljevu i poziva na njihov prekid. Kao i rezolucija protiv ISIS-a prije 10 godina, i ova se poziva na pravo kolektivne samoodbrane prema članu 51 Povelje UN-a. Samo to bi trebalo biti dovoljno da zemlje učestvuju u vojnoj misiji usmjerenoj na Hormuški moreuz.
Politička osnova
Situacija postaje komplikovanija kada se uključi domaća politika u pojedinim državama. Čak i kada su pravni uslovi ispunjeni, izabrani lideri imaju politička ograničenja i trebaju određeni nivo podrške javnosti prije nego što pošalju vojsku u inostranstvo.
Tu bi Trumpova administracija mogla imati problema", smatra on u analizi za CNN.
Istakao je kako dvije ključne zemlje s jakim pomorskim sposobnostima i dokazanim iskustvom u borbi protiv raketa i dronova koji ciljaju brodove su Velika Britanija i Danska.
"Međutim, tek prošle sedmice Trump je na društvenim mrežama odbio britansku ponudu pomoći, tvrdeći da dolazi prekasno. Prošlog mjeseca Washington je bio u političkom sukobu s Danskom oko otoka Grenlanda. Takve stvari ne pomažu kada sada tražite od tih lidera da pošalju svoje vojnike u opasnost u ratu koji nisu pomogli pokrenuti.
Nema sumnje da je Hormuški moreuz međunarodni problem koji zahtijeva međunarodno rješenje. Iranske taktike su predvidljive, ali i šokantne i predstavljaju prijetnju cijeloj globalnoj ekonomiji. To je vrsta misije kojoj bi zemlje trebale pristupiti u vlastitom interesu.
Nažalost, SAD je započeo ovaj rat uz ograničene konsultacije sa saveznicima i sada traži podršku dvije sedmice nakon početka kampanje. To se može prevazići, diplomatija se odvija iza kulisa, ali bi bilo bolje da je sve počelo ranije.
Vojna osnova
Pod pretpostavkom da su pravni i politički uslovi ispunjeni, tada počinje najteži posao: utvrđivanje vojnih zahtjeva, zadataka i pravila angažmana. To je detaljan i dugotrajan proces koji može podijeliti koaliciju već na početku.
U koaliciji u Crvenom moru, na primjer, Francuska se nije slagala s komandnom strukturom i odlučila je formirati vlastitu paralelnu koaliciju umjesto da djeluje pod američkom ili britanskom komandom. Koalicija za Hormuški moreuz gotovo sigurno bi bila pod američkom komandom zbog postojećih vojnih operacija. Neke zemlje bi se mogle protiviti tome. Također je teško uskladiti pravila angažmana između različitih vojski. Na primjer, da li bi britanski razarač imao odobrenje da gađa lansere raketa unutar Irana ili samo da presreće rakete u zraku?
Trumpov prijedlog da Kina nekako učestvuje stvara dodatni problem, jer nema šanse da američka ili druge savezničke vojske učestvuju u vojnoj koaliciji s Kinom, niti da bi Kina stavila svoje brodove pod američku komandu. Istina je da veliki dio nafte iz Zaljeva ide prema Kini, ali osiguravanje globalnih pomorskih puteva historijski je odgovornost SAD-a i trebalo bi ostati tako.
Koliko je potrebno vremena
Ako sve ovo zvuči komplikovano, to je zato što i jeste. Izgradnja koalicije je spor, resursno zahtjevan i vrlo detaljan proces. Ali čak i sama priprema takve koalicije može utjecati na tok rata. Iran bi mogao shvatiti da će se njegove asimetrične taktike obiti o glavu jer će se uskoro suočiti ne samo s američkom vojskom nego i s nizom vojski iz cijelog svijeta. Mogućnost međunarodne operacije također bi mogla pomoći stabilizaciji globalnih tržišta.
U međuvremenu, američka vojska stvara uslove za uspjeh takve koalicije uništavajući ono što je ostalo od iranskih raketnih, dron i pomorskih sposobnosti.
Zato ne treba očekivati da će pomorska koalicija uskoro biti raspoređena na moru, ali možemo očekivati da će se u narednim sedmicama početi oblikovati proces izgradnje koalicije. Bez toga Iran bi mogao zadržati svoju asimetričnu prednost, čak i ako izgubi vertikalni i horizontalni dio sukoba, piše CNN.