Bio je to 28. januar 1986. godine, prohladno jutro na Floridi. Milioni ljudi širom svijeta, uključujući bezbrojne školarce u učionicama, okupili su se ispred televizijskih ekrana kako bi svjedočili historijskom trenutku.
Space shuttle Challenger spremao se na svoju desetu misiju, a u posadi je bila i Christa McAuliffe, prva učiteljica u svemiru.
Odbrojavanje je završilo, a moćna letjelica uzdigla se prema nebu uz zaglušujuću tutnjavu. No, samo 73 sekunde kasnije, san se pretvorio u najgoru noćnu moru. Challenger se pred očima šokirane nacije raspao u vatrenoj kugli.
U tragediji je život izgubilo svih sedam članova posade. Uz Christu McAuliffe, u svemir su poletjeli komandant Francis "Dick" Scobee, pilot Michael J. Smith, te specijalisti misije Judith Resnik, Ellison Onizuka, Ronald McNair i Gregory Jarvis. Istraga je kasnije otkrila šokantnu činjenicu: posada vjerovatno nije poginula u trenutku raspada, već je kabina ostala netaknuta i padala gotovo tri minute prema okeanu. Dokazi su pokazali da su neki od astronauta bili pri svijesti i aktivirali svoje lične zalihe kisika.
Uzrok katastrofe ležao je u tehničkom kvaru na koji je ranije upozoravano. Ključni problem bili su gumeni O-prstenovi koji su služili kao brtve na pomoćnim raketama. Noć uoči lansiranja bila je neuobičajeno hladna za Floridu, s temperaturama ispod nule. Zbog hladnoće, guma O-prstenova izgubila je elastičnost i postala kruta, onemogućivši hermetičko zatvaranje spojeva.
Kroz pukotinu na desnoj raketi počeo je sukljati plamen vrelih plinova, što je dovelo do strukturnog kolapsa i raspada letjelice. Fizičar Richard Feynman, član istražne komisije, kasnije je slikovito demonstrirao problem tako što je komad gume umočio u čašu ledene vode pred kamerama, pokazujući koliko ona postaje krhka na hladnoći.
Najpotresniji dio priče o Challengeru nije tehnički kvar, već ljudska drama koja mu je prethodila. Veče prije lansiranja, inžinjeri kompanije Morton Thiokol, koja je proizvodila motore, očajnički su pokušavali zaustaviti misiju.
Glavni među njima bili su Bob Ebeling i Roger Boisjoly. Na dramatičnoj konferenciji s menadžerima NASA-e, inžinjeri su jednoglasno preporučili odgodu, tvrdeći da je lansiranje na temperaturama ispod 11 stepeni Celzijusa previše rizično.
No, NASA je bila pod ogromnim pritiskom da održi ambiciozan raspored letova. Menadžer NASA-e Lawrence Mulloy frustrirano je upitao stručnjake:
"Moj Bože, Thiokol, kada želite da lansiram, idućeg aprila?"
Pritisak je urodio plodom. Kada se potpredsjednik inžinjeringa Bob Lund kolebao, njegov nadređeni Jerald Mason izgovorio je rečenicu koja je postala simbol korporativne neodgovornosti: "Skini svoj inžinjerski šešir i stavi menadžerski." Uprava je preglasala inžinjere i dala zeleno svjetlo za smrtnu presudu posadi.
Bob Ebeling te se večeri vratio kući slomljen. Svojoj supruzi Darlene rekao je riječi koje lede krv u žilama: "Sutra će Challenger eksplodirati. Svi će poginuti." Sljedećeg jutra, dok se s kćerkom vozio na posao, histerično je udarao šakom o kontrolnu ploču automobila ponavljajući da će se dogoditi katastrofa.
Kada se to i desilo, Ebeling se psihički slomio. Proveo je narednih 30 godina u dubokoj depresiji, proganjan osjećajem krivice jer je vjerovao da nije bio dovoljno uvjerljiv.
"Mislim da je to jedna od pogrešaka koje je Bog napravio. Nije trebao odabrati mene za taj posao. Odabrao je gubitnika", rekao je u intervjuu za NPR 2016. godine.
Tek pred kraj života, nakon što je dobio hiljade pisama podrške u kojima su mu ljudi poručili da je heroj koji je pokušao spriječiti tragediju, Ebeling je pronašao mir. Umro je nekoliko sedmica kasnije, konačno oslobođen tereta koji je nosio tri decenije.