NASA već godinama prati neobičnu anomaliju u Zemljinom magnetnom polju – ogromno područje slabijeg magnetnog intenziteta koje se proteže iznad Južne Amerike i jugozapadne Afrike. Ovaj sve izraženiji fenomen, poznat kao Južnoatlantska anomalija (JAA), decenijama zbunjuje i zabrinjava naučnike, posebno stručnjake iz NASA-e, jer predstavlja direktnu prijetnju svemirskim letjelicama i satelitima.
NASA JAA opisuje kao "udubljenje" u Zemljinom magnetnom polju ili svojevrsnu "rupu u svemiru". Iako nema direktnog uticaja na život na površini Zemlje, ova anomalija ozbiljno ugrožava letjelice u orbiti – uključujući i Međunarodnu svemirsku stanicu – koje povremeno prolaze kroz njeno jezgro. Slabije magnetsko polje unutar tog područja ne pruža dovoljnu zaštitu od visokoenergetskih solarnih čestica.
Te čestice mogu izazvati kratke spojeve i kvarove na osjetljivoj elektronici satelita. Iako su posljedice najčešće tehničke prirode i privremene, postoji rizik od trajne štete ili gubitka važnih podataka. Zbog toga operateri često isključuju kritične sisteme dok sateliti prelaze preko ovog područja.
Praćenje Južnoatlantske anomalije pomaže NASA-i da ublaži rizike, ali također pruža dragocjen uvid u složene prirodne procese unutar Zemlje. Kako objašnjava geofizičar Terry Sabaka iz NASA-inog centra Goddard, Zemljino magnetsko polje nastaje kretanjem rastopljenog željeza u vanjskoj jezgri, koje djeluje poput golemog podzemnog okeana.
Međutim, to kretanje nije ujednačeno. Naučnici vjeruju da u tom procesu smeta golema masa guste stijene oko 2900 kilometara ispod Afrike. Taj sloj, poznat kao Afrička velika provincija niske brzine smicanja, vjerovatno ometa normalno formiranje magnetskog polja i doprinosi njegovom slabljenju. Dodatno, nagnutost Zemljine magnetske osi također ima svoj utjecaj.
Iako mnogi detalji još nisu razjašnjeni, naučnici nastavljaju otkrivati nove podatke. Godine 2016. otkriveno je da se anomalija polako pomiče, a 2020. istraživači su primijetili još intrigantniju pojavu: JAA se dijeli na dva zasebna centra, svaki sa sopstvenim minimumom magnetnog intenziteta.
Iako bi se moglo pomisliti da je riječ o početku preokreta Zemljinih magnetskih polova – što se događa svakih nekoliko stotina hiljada godina – dokazi sugeriraju da je JAA ponavljajuća pojava. Jedna studija pokazuje da ovakve anomalije postoje već 11 miliona godina, što znači da vjerovatno nisu znak skorog obrta polova.
Bez obzira na to, promjene koje se događaju u ovom golemom magnetskom "uroku" i dalje su predmet intenzivnog nadzora. Kako kaže Sabaka:
“Iako se JAA sporo kreće, morfološki se mijenja, i zato je važno nastaviti njeno promatranje kroz stalne misije. To nam pomaže da razvijemo precizne modele i bolja predviđanja.”