Titan, najveći Saturnov mjesec, ima gušću atmosferu od Zemljine i površinu na kojoj su kiša, rijeke i mora sačinjeni od tečnih ugljovodonika, a ne od vode. NASA razvija rotorsku letjelicu kako bi istražila ovaj neobični svijet, jer su uslovi za letenje na Titanu pogodniji nego bilo gdje drugo u Sunčevom sistemu. Misija nosi naziv Dragonfly.
Važno je razlikovati ono što je već potvrđeno od onoga što je još uvijek plan, jer je naučni dio misije čvrsto zasnovan, dok se vremenski okvir može mijenjati, što je čest slučaj kod ovakvih svemirskih projekata.
Zašto je atmosfera gusta, a jezera nisu od vode
Titan je velik gotovo kao planeta Merkur i jedini je mjesec u Sunčevom sistemu sa značajnom atmosferom. Prema podacima Southwest Research Institutea, pritisak na njegovoj površini iznosi oko 1,5 puta više nego na Zemlji na nivou mora, iako je gravitacija svega oko jedne sedmine Zemljine.
Atmosfera je uglavnom sastavljena od azota, uz nekoliko procenata metana, a gusta narandžasta magla skriva površinu od običnih kamera u orbiti.
Temperatura na površini iznosi oko minus 180 stepeni Celzijusa. Na toj temperaturi metan i etan postoje u tečnom stanju, pa Titan ima klimatski ciklus sličan Zemljinom, samo umjesto vode koristi ugljovodonike.
Metan isparava, formira oblake, pada kao kiša i skuplja se u rijeke i mora, uglavnom blizu sjevernog pola. Titan je jedino drugo poznato mjesto u Sunčevom sistemu koje ima stabilne tečnosti na površini.
Zašto je letenje lakše od vožnje
Rotor može stvarati više uzgona u gustoj atmosferi, a Titanov zrak je mnogo gušći od Zemljinog. Istovremeno, gravitacija je znatno slabija, što znači da je potrebno mnogo manje energije da se letjelica podigne.
Prema nekim procjenama, stvaranje uzgona na Titanu je desetinama puta lakše nego na Zemlji. Letjelica koja bi na Zemlji jedva poletjela, na Titanu bi letjela bez problema.
Vožnja po površini bila bi mnogo teža. Gusta magla i slabo mapiran teren otežavaju kretanje roverima, a površina je puna dina i neravnog tla. Letjelica zato može preletjeti prepreke i stići do mjesta koja rover nikada ne bi mogao doseći.
NASA procjenjuje da bi Dragonfly tokom jednog leta kraćeg od sat vremena mogao preći više terena nego što su neki roveri na Marsu prošli tokom cijele misije.
Šta je Dragonfly
Dragonfly je velika rotorska letjelica veličine automobila sa osam rotora. Razvija je Laboratorija za primijenjenu fiziku Johns Hopkins univerziteta.
Planirano je da letjelica sleti, obavi istraživanja na površini, a zatim poleti prema novoj lokaciji. Jedan let obavljala bi otprilike tokom jednog Titanovog dana, koji traje oko 16 zemaljskih dana.
Glavni cilj misije je proučavanje organske hemije Titana i istraživanje koliko su tamošnji uslovi povezani s mogućnošću nastanka života.
Nuklearni pogon umjesto solarnih panela
Sunčeva svjetlost na udaljenosti Saturna iznosi tek oko jedan posto jačine koju ima na Zemlji, a Titanova gusta magla dodatno je smanjuje. Zato solarni paneli nisu praktični.
Dragonfly će koristiti radioizotopni termoelektrični generator, sličan onima na roverima Curiosity i Perseverance, koji pretvara toplotu raspada plutonijuma u električnu energiju.
Kada kreće misija
Ovo više nije samo ideja na papiru. U aprilu 2025. godine odobreni su dizajn, izrada i testiranje letjelice, pa je projekat ušao u fazu izgradnje.
Planirano je lansiranje najranije u julu 2028. godine raketom Falcon Heavy kompanije SpaceX. Putovanje do Titana trajalo bi skoro sedam godina, a dolazak se očekuje oko 2034. godine.
Misija na površini trebala bi trajati više od tri godine.
Ipak, raspored nije potpuno fiksan. Troškovi projekta već su porasli na oko 3,35 milijardi dolara, a lansiranje je ranije već pomjereno zbog budžetskih problema. Stručnjaci upozoravaju da bi eventualno novo odgađanje moglo pomjeriti cijelu misiju za još nekoliko godina.