Do prije nekoliko godina niko nije čuo za biksonimaniju. A onda je 2024. grupa naučnika objavila rad tvrdeći da to stanje pogađa oči nakon korištenja računara. No bolest su zapravo izmislili. I to ne samo dijagnozu, već i autore, institucije, pa čak i finansijere, poput „Univerziteta Prstenove družine“ i „Galaktičke trijade“.
Uprkos tome, veliki jezički modeli poput ChatGPT-ja i Geminija prihvatili su biksonimaniju kao stvarnu i time pomogli da izmišljena bolest zvuči kao legitimna zdravstvena prijetnja.
To nije izoliran slučaj jer su takve obmane sve češće. Bilo da pogađaju ljude ili umjetnu inteligenciju, zabrinjavajuće su česte, kako u nauci, tako i šire. A svejedno je li riječ o halucinacijama umjetne inteligencije, dezinformacijama ili svakodnevnim lažima, ljudi pokazuju sklonost naivnosti.
Razlog leži u našim kognitivnim pristrasnostima, ali i sve većoj potrebi da učenje prepuštamo drugima, a to su problemi koje moramo, i kao pojedinci i kao društvo, hitno bolje razumjeti i savladati.
Naša fascinacija obmanom vidi se i u popularnosti britanske emisije „The Traitors“, temeljene na pitanju kome vjerovati. No u eri digitalne komunikacije i umjetne inteligencije slična nesigurnost prati nas gotovo stalno te često neprimjetno.
Eksperiment koji je pokazao zabrinjavajući trend
Na Cambridge Festivalu naučnici su to pokušali pokazati kroz eksperiment inspiriran tom emisijom. Četvero panelista predstavilo je svoj rad, a publika je trebala procijeniti ko laže.
Učesnici su dolazili iz različitih sredina i govorili o temama od zdravlja do astrofizike. Cilj je bio vidjeti utiču li na procjene vjerodostojnosti naglasak, spol, etnička pripadnost i stil prezentacije. I uticali su, ali su publiku odveli do pogrešnih zaključaka. „Izdajnici“ su tako ocijenjeni uvjerljivijima od iskrenih istraživača.
Najviše glasova dobili su zapravo „vjerni“ istraživači, Ada i Sarah. Adin tim spašavao je živote dijeleći zdravstvene informacije putem radija, no publici su rezultati djelovali nevjerovatno. „Adini podaci su predobri da bi bili stvarni“, naveo je jedan od učesnika.
Sarah je predstavila galaktičku arheologiju, proučavanje nastanka Mliječne staze kroz hemijske tragove zvijezda. No zbog kratkog izlaganja publika ga je protumačila kao nedovoljno uvjerljivo. „Galaktička arheologija zvuči predobro da bi postojala“, zapisao je jedan od gledalaca.
S druge strane, „izdajnici“ Jack i Joyce dobili su najmanje glasova. Jack je bio glumac koji je glumio naučnika, dok je Joyce, uistinu istraživačica, lažirala rezultate. Upravo joj je lična povezanost s temom pomogla da uvjeri publiku. „Njena prezentacija zvučala je promišljeno i iskreno“, naveo je jedan od učesnika.
Eksperiment je pokazao da laž ne mora biti samo u tome ko ste, nego i u onome što govorite. Dezinformacije nisu novost, ali danas se šire neuporedivo brže i djeluju uvjerljivije nego prije, često gotovo neodvojivo od stvarnih informacija.
Zašto matematika nije dovoljna
Dodatni problem leži u tome što se u društvu naglasak i dalje stavlja na „tvrde“ nauke te se zanemaruje razvoj kritičkog mišljenja. U takvom okruženju nije teško postići da uvjerljive neistine budu prihvaćene kao činjenice, posebno kada ih „potvrđuju“ modeli umjetne inteligencije.
Alati poput AI-a, interneta i medija mogu biti izuzetno korisni, ali odgovornost je na nama: hoćemo li ih koristiti promišljeno ili dopustiti da oni oblikuju naše stavove.
Za razliku od televizijskih formata, u stvarnom svijetu imamo mogućnost provjeriti tvrdnje i informacije. No to traži oprez, trud i spremnost na razmišljanje. Povjerenje nije nešto što se podrazumijeva – ono se daje, a to bi trebalo pažljivo i promišljeno činiti.