Naučnici su ispod morskog dna Bafinskog zaliva otkrili geohemijske tragove koji bi mogli potvrditi katastrofalan događaj star 12.800 godina – događaj koji neki povezuju s uništenjem legendarne Atlantide.
Hipoteza poznata kao Younger Dryas Impact Hypothesis (YDIH) sugeriše da je Zemlja tada prošla kroz oblak ostataka raspadajuće komete. Posljedice bi uključivale razaranje ledenih ploča, masovne poplave, poremećaje okeanskih struja i naglo zahlađenje klime.
Jedan od najglasnijih zagovornika ove teorije je autor Graham Hancock, koji tvrdi da je komet uništio tadašnje napredne civilizacije. Iako konkretni dokazi o postojanju Atlantide i dalje izmiču naučnicima, nova otkrića daju snažnu podršku ideji o globalnoj katastrofi.
Istraživanje s dna Bafinskog zaljeva
Tim sa Univerziteta Južne Karoline, pod vođstvom Christophera R. Moorea, prikupio je četiri uzorka sedimenta s različitih lokacija u Bafinskom zaljevu, na dubinama od 1.640 do 7.870 metara. Jezgra je prikupljena duž 1.000 kilometara – od plićaka Jones Sounda do dubokih dijelova Davisovog prolaza.
Analizom mašina starih 12.800 godina otkriveni su mikrosferuli – sitne kuglice bogate željezom i silicijem, nastale pri ekstremno visokim temperaturama. Njihov aerodinamičan oblik, mjehurići i razgranate površine ukazuju na to da su putovale velikom brzinom kroz atmosferu.
U njima su pronađeni i rijetki minerali, poput metalnih kapljica između hromita i hrom-magnetita, koji se obično povezuju s meteoritima i materijalima nastalim udarima svemirskih tijela.
Uzorci s potpisom svemirskog udara
U istim slojevima zabilježen je i nagli porast platine, elementa koji se često vezuje za izvanzemaljske udare. Naučnici su pronašli i staklene fragmente stopljene s mineralima kao što su kvarc, željezo, krom, kalij i titan.
Male kapljice stopljenog hromita, legura željeza, kroma i nikla, kao i oksidi željeza i volframa bile su čvrsto vezane za kvarc i magnetit – gotovo identične onima pronađenim ranije u Južnoj Karolini, za koje se vjeruje da su ostaci kometne prašine.
Posljedice po tadašnji svijet
Marc Young, arheolog i koautor studije, izjavio je za Daily Mail:
“Početak Younger Dryas perioda povezan je s velikim promjenama u ljudskoj populaciji širom svijeta, posebno na sjevernoj hemisferi. Više nezavisnih studija pokazalo je da je većina megafaune izumrla upravo u tom periodu.”
Prema Youngu, tradicionalno objašnjenje, da je do zahlađenja došlo zbog dotoka vode od otopljenih glečera u Atlantski okean, nije dovoljno da objasni razmjere događaja. On ističe da su slične klimatske promjene bile česte u posljednjih 100.000 godina, ali nijedna nije izazvala masovna izumiranja niti globalni sloj udarnih ostataka kao što je to slučaj sa Younger Dryasom.
Young takođe naglašava da je tadašnji porast nivoa mora iznosio više od 5 metara u vrlo kratkom vremenskom periodu, što je višestruko više od bilo kojeg prethodnog sličnog događaja.
Prva potvrda hipoteze iz okeana
“Do sada nijedna okeanska jezgra nije korištena za testiranje hipoteze o udaru tokom Younger Dryas perioda,” kaže Young.
“Ovo je prva i jedina geokemijska potvrda iz okeana otkako je teorija predložena 2007. godine. I što je fascinantno – dokazi su pronađeni već pri prvom pokušaju.”
Moore dodaje da otkriće ukazuje na geohemijsku anomaliju koja se podudara s početkom Younger Dryas razdoblja, ali naglašava da to još uvijek nije konačan dokaz samog udara. Potrebna su dalja istraživanja kako bi se ova pojava definitivno povezala s klimatskim promjenama tog vremena.
Nova vrata za istraživanja
Koautor dr. Mohammed Baalousha ističe važnost naprednih nanoanalitičkih alata korištenih u istraživanju:
“Odlično je primijeniti naše jedinstvene nanoanalitičke metode na novo područje – analizu nanočestica nastalih ili donesenih do lokacije Baffin Bay tokom Younger Dryasa. Uvijek rado koristimo svoje alate kako bismo podržali kolege i pomjerali granice nauke.”
Ova otkrića otvaraju nova vrata za razumijevanje jednog od najdramatičnijih klimatskih preokreta u istoriji – i možda nas vode korak bliže rješavanju misterije Atlantide.