U našem Sunčev sistem nekada se možda nalazila još jedna, danas nepostojeća planeta. Riječ je o davno izgubljenoj planeti koja je, prije svog kataklizmičkog kraja, mogla dostići veličinu gotovo poput Mars. Za njeno postojanje možda nikada ne bismo ni saznali da njeni fragmenti nisu završili upravo na Zemlji.
Prije otprilike 4,56 milijardi godina, Sunčev sistem u svom začetku ličio je na haotičnu arenu u kojoj su se sudarale stijene i bezbrojna planetarna tijela. Nova studija sada nudi dodatne dokaze da se u tom kosmičkom metežu nalazila i jedna „planetarna embrionalna“ planeta veličine između Mjesec i Marsa.
„Nevjerovatna je i sama pomisao da je nekada postojala planeta te veličine“, kaže Aaron Bell, eksperimentalni petrolog sa Univerziteta Colorado Boulder i vodeći autor studije. „Za nju znamo isključivo zato što je nekoliko njenih fragmenata pukom srećom završilo na Zemlji.“
Tragovi u meteoritu iz Sahare
Najnoviji dokazi o veličini ove potencijalne protoplanete dolaze iz nečega mnogo manjeg, meteorita teškog oko pola kilograma. Meteorit NWA 12774 (Sjeverozapadna Afrika) otkriven je 2019. godine u pustinji Sahari.
Sastoji se od tamne mase ispresijecane sitnim kristalima olivina, vrlo česte grupe minerala i osnovnog sastojka Zemljinog plašta.
NWA 12774 pripada izuzetno rijetkoj skupini kamenih meteorita zvanih angriti, koji čine svega 0,09 posto svih meteorita pronađenih na Zemlji.
Angriti su ujedno i izuzetno stari. Smatraju se najstarijim poznatim magmatskim stijenama, nastalim svega nekoliko miliona godina nakon što su se prve čvrste tvari počele formirati iz solarne maglice.
Planeta ili asteroid?
Vjeruje se da su meteoriti iz ove grupe nastali raspadanjem većeg objekta, koji naučnici nazivaju matičnim tijelom angrita (APB). Međutim, veličina tog tijela i dalje je predmet rasprava. Budući da angriti sadrže male količine silicij-dioksida, neki naučnici pretpostavljaju da je APB mogao biti asteroid promjera do 200 kilometara.
Mogla je biti slična Vesta, drugom najvećem objektu u glavnom asteroidnom pojasu.
„Materijali od kojih je nastalo matično tijelo angrita značajno se razlikuju od sastava Zemlje i Marsa“, objašnjava Bell. „To ukazuje na poseban i odvojen evolucijski put u formiranju planeta u ranoj fazi našeg Sunčevog sistema.“
S druge strane, neki istraživači smatraju da je APB mogla biti planeta veličine prave planete, što temelje na dokazima o njenoj unutrašnjoj magmatskoj aktivnosti pronađenim u meteoritima.
Pritisak otkriva veličinu
Kako bi preciznije odredili veličinu ove misteriozne protoplanete, naučnici su detaljno analizirali meteorit NWA 12774 koristeći napredne metode poput elektronske mikrosonde i rendgenskih mapa visoke rezolucije. Također su razvili novi geobarometrijski model za procjenu pritiska pri njenom nastanku.
Otkriveno je da meteorit sadrži kristale klinopiroksena bogate aluminijem, koji nastaju u uslovima visokog pritiska.
Unutrašnjost manjeg asteroida vjerovatno ne bi mogla proizvesti takav pritisak, što upućuje na to da je meteorit nastao unutar velike, planetarne mase.
Na osnovu proračuna, minimalni radijus APB-a mogao je iznositi oko 1000 kilometara. Međutim, struktura kristala sugerira da su nastali pliće unutar velikog magmatskog rezervoara, što znači da je tijelo vjerovatno bilo mnogo veće.
Procjene pokazuju da je APB mogla imati radijus između 1800 kilometara (nešto veći od Mjeseca) i 3300 kilometara, što je tek malo manje od Marsa.
Kako je nestala drevna planeta?
Kako je ova potencijalna planeta nestala, i dalje je misterija. Neke teorije sugeriraju da je mladi Jupiter mogao odigrati ključnu ulogu u njenoj sudbini.
Bilo da je uništena u snažnom sudaru ili rastrgana gravitacijskim silama, njeni fragmenti raspršili su se Sunčevim sistemom, ostavljajući tragove koje danas pokušavamo dešifrirati.
Moguće je da će naučnici u budućnosti otkriti još sličnih „duhova“ izgubljenih protoplaneta skrivenih u meteoritima koji još uvijek nisu detaljno proučeni.a