Još 1949. godine, slavni matematičar i fizičar John von Neumann na Univerzitetu u Illinoisu predstavio je koncept “univerzalnog konstruktora”, mašine sposobne za samoreplikaciju. Njegove ideje, posthumno objavljene 1966. u knjizi Theory of Self-Reproducing Automata, postavile su temelje za jednu od najintrigantnijih hipoteza u potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI): mogućnost da napredne civilizacije istražuju galaksiju pomoću samoreplicirajućih letjelica, poznatih kao Von Neumannove sonde. Nove studije sugeriraju da takve sonde možda nisu samo teorija – mogle bi se već nalaziti skrivene u našem Sunčevom sistemu, piše Science Alert.
Ideja je jednostavna i zastrašujuće efikasna. Jedna matična sonda poslana u susjedni zvjezdani sistem koristila bi lokalne resurse, asteroide, mjesece, pa čak i plinovite divove – za izgradnju svojih kopija. Te kopije bi potom putovale prema drugim zvijezdama, stvarajući eksponencijalni val istraživanja. Teoretičari poput Franka Tiplera procijenili su da bi ovakav roj sondi mogao istražiti cijelu Mliječnu stazu za manje od 300 miliona godina, što je tek djelić starosti galaksije.
Motivacije za takvu misiju mogu biti različite. Profesor Alex Ellery sa Univerziteta Carleton navodi da bi glavni pokretač bio opstanak. Civilizacija suočena s umirućom zvijezdom, prijetnjom uništenja ili potrebom za vojnim izviđanjem mogla bi u samoreplicirajućim sondama vidjeti najbolji način da osigura vlastitu budućnost.
Drugi naučnici, poput Gregoryja L. Matloffa s New York City College of Technology, razmatraju i altruističnije ideje, poput “usmjerene panspermije”, namjernog sijanja života na sterilnim, ali potencijalno nastanjivim svjetovima.
Efikasnost Von Neumannovih sondi pokrenula je i raspravu o Fermijevom paradoksu. Fizičari Michael Hart i Frank Tipler tvrdili su da je upravo to što ne vidimo dokaze o sondama najbolji argument da smo možda sami u svemiru. Mnogi se ne slažu s tim, među njima i slavni astronom Carl Sagan koji je poručio: “Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti.”
Matloff naglašava da je Sunčev sistem ogroman i uglavnom neistražen.
“Sonde bi mogle biti posvuda: u kraterima na Mjesecu ili skrivene u asteroidnom i Kuiperovom pojasu. Samo u Kuiperovom pojasu postoji oko 100 miliona objekata, a mi smo ispitali samo dva”, objašnjava on.
Te sonde, tvrdi, mogu biti izuzetno male, neaktivne hiljadama godina ili nas jednostavno posmatrati izdaleka kao “dobroćudni promatrači”.
Ako sonde postoje, kako bismo ih uopšte mogli pronaći? Profesor Ellery predlaže da prestanemo samo slušati radiosignale i počnemo aktivno tražiti tehnološke tragove u našem kosmičkom susjedstvu. Po njegovom mišljenju, Mjesec je idealan kandidat za bazu samoreplicirajućih sondi. Bogat je sirovinama poput silicija, željeza i nikla, ključnih za izgradnju strojeva.
Ellery tvrdi da bi rudarenje i proizvodnja, vjerovatno pokretani nuklearnim reaktorima, ostavili tragove koje bi se moglo izmjeriti. Buduće misije na Mjesec, poput NASA-inog programa Artemis, mogle bi posvetiti pažnju takvim anomalijama. Čak spekulira da bi neka sonda mogla ostaviti “dar”, možda univerzalni konstruktor, zakopan među lunarnim resursima, dostupan civilizaciji koja dostigne dovoljan tehnološki nivo.
Dok čekamo konkretne dokaze, ideja o Von Neumannovim sondama ostaje moćan način razmišljanja o našem mjestu u kosmosu.