Kada se govori o nadzoru vozila, većina ljudi prvo pomisli na kamere koje prepoznaju registarske tablice. Međutim, grupa evropskih naučnika okupljena oko instituta IMDEA Networks ukazuje na to da potencijalna prijetnja privatnosti zapravo može biti ugrađena – u točkovima automobila.
Tokom istraživanja koje je trajalo deset sedmica, stručnjaci su prikupili i analizirali više od šest miliona radio-signala sa preko 20.000 vozila. Njihov zaključak je da sistemi za nadzor pritiska u gumama (RDKS odnosno TPMS), koji su standard u većini savremenih automobila, mogu poslužiti kao svojevrsni digitalni „svjetionici“ za praćenje kretanja vozila.
Podaci bez zaštite
Od 2014. godine sistemi za kontrolu pritiska u gumama obavezni su u vozilima u Evropskoj uniji, dok slična pravila postoje i u mnogim drugim državama za nova vozila. Njihova svrha je povećanje sigurnosti na putevima, manja potrošnja goriva i manji negativan utjecaj na životnu sredinu. Senzori u gumama stalno prate pritisak i temperaturu kako bi upozorili vozača na nagli pad pritiska koji može dovesti do nezgode.
Problem, međutim, leži u načinu na koji sistem funkcioniše. Svaki od senzora u točkovima periodično šalje bežični signal automobilskom računaru. U tim signalima nalazi se jedinstveni identifikacioni broj. Istraživači navode da se u većini današnjih modela ti podaci prenose bez šifriranja i bez provjere identiteta uređaja.
„TPMS je razvijen prije svega zbog sigurnosti u saobraćaju, a ne iz perspektive sajber sigurnosti“, objašnjava istraživač Jago Lizarribar, nekadašnji član IMDEA instituta i jedan od autora studije.
Praćenje bez kamera
Za potencijalne zloupotrebe tehnička barijera nije visoka. Naučnici su napravili mrežu jednostavnih radio-prijemnika čija je cijena bila manja od 100 dolara po uređaju. Ti prijemnici postavljeni su pored puteva i parkinga.
Za razliku od kamera koje moraju imati jasan pogled na registarsku tablicu i čiji rad mogu ometati kiša, magla ili mrak, TPMS senzori komuniciraju putem radio-talasa. Takvi signali mogu prolaziti kroz zidove, vozila ili druge prepreke, a u istraživanju je zabilježeno da se mogu pouzdano detektovati i s udaljenosti većoj od 50 metara.
Digitalni „otisak“ vozila
Jedan od ključnih rezultata studije je metoda kojom se signali sa sva četiri točka jednog automobila mogu povezati u jedinstven obrazac. Pošto svaki senzor ima sopstveni identifikacioni broj, male razlike u pritisku i temperaturi u gumama stvaraju karakterističan „potpis“ vozila.
Na taj način moguće je identifikovati isti automobil na različitim mjestima – na primjer kada ujutro napusti kuću i kada stigne na posao.
S obzirom na to da senzori šalju i informacije o tačnom pritisku u gumama, teoretski bi se moglo procijeniti i da li je vozilo dodatno opterećeno, što je posebno relevantno za kamione ili dostavna vozila.
„Mreža jeftinih prijemnika mogla bi neprimjetno pratiti kretanje automobila u stvarnom okruženju i otkriti svakodnevne navike vozača“, upozorava Domeniko Đustinijano, profesor na IMDEA Networks Institute.
Nedovoljno pažnje regulatora
Iako je sajber sigurnost u automobilskoj industriji sve važnija tema i predmet novih propisa, senzori za pritisak u gumama često nisu u centru pažnje regulatora. Autori studije ističu da pasivno prikupljanje nešifriranih podataka predstavlja ozbiljan rizik za privatnost.
Profesor Alessio Skalindži sa Univerziteta UC3M u Madridu naglašava da i sistemi koji su prvenstveno namijenjeni sigurnosti moraju biti projektovani iz perspektive digitalne zaštite.
„Čak i naizgled bezazleni podaci, kada se prikupe u velikoj količini, mogu postati snažan alat za identifikaciju“, zaključuje on.