Naučnici su objavili revolucionarno postignuće u proučavanju izumrlog tasmanskog tigra, tobolčara mesoždera koji je nekoć nastanjivao Australiju i susjedne otoke. Uprkos izumiranju te vrste zbog ljudskih aktivnosti, naučnici su nastavili stjecati nove uvide. Uspješno su izvukli RNK, genetski materijal sličan DNK, ali manje stabilan, iz osušene kože i mišića tasmanijskog tigra koji se čuva u muzeju u Stockholmu od 1891. godine.
Posljednjih godina naučnici su uspjeli izdvojiti drevnu DNK iz životinja i biljaka, od kojih neke datiraju i više miliona godina. Ipak, navedeno novo istraživanje označava prvi slučaj oporavka RNK iz neke izumrle vrste. Iako nije primarni fokus studije, sposobnost izdvajanja, sekvenciranja i analize drevne RNK mogla bi značajno pomoći naučnicima u njihovim nastojanjima da ponovno u život vrate izumrle vrste. Osim toga, pronalaženje RNK iz drevnih virusa moglo bi doprinijeti otkrivanju porijekla prošlih pandemija.
Uloga DNK i RNK
DNK i RNK, molekularni dvojnici, igraju bitne uloge u staničnoj biologiji. DNK je dvolančana molekula koja sadrži genetski kod organizma, dok je RNK jednolančana molekula koja ima zadatak prevesti genetske informacije u praktične funkcije. Uloga RNK uključuje sintezu mnoštva proteina potrebnih za preživljavanje organizma i regulaciju metabolizma stanica.
RNK sekvenciranje daje vam okus stvarne biologije i regulacije metabolizma koja se događala u ćelijama i tkivu tasmanijskih tigrova prije nego što su izumrli, pojašnjava Emilio Mármol Sánchez, voditelj studije koja je objavljena u časopisu Genome Research te genetičar i bioinformatičar iz Centra za paleogenetiku i SciLifeLaba u Švedskoj.
Marc Friedländer, genetičar i koautor studije sa Univerziteta u Stockholmu i SciLifeLaba, naglašava pak važnost razumijevanja komplementa gena i aktivnosti gena kod izumrlih vrsta.
RNK može dugo preživjeti
Pojavila su se i pitanja o tome koliko dugo RNK može izdržati pod uvjetima skladištenja u kojima su ti ostaci izdržali, što je uključivalo sobnu temperaturu u ormaru. Uprkos svom polumumificiranom stanju, s očuvanom kožom, mišićima i kostima, ali izgubljenim unutarnjim organima, ostaci tasmanskog tigra u švedskom Prirodoslovnom muzeju doveli su u pitanje konvencionalno razmišljanje.
Love Dalén, evolucijska genetičarka iz Centra za paleogenetiku, primijetila je da dok su istraživači prije vjerovali da će RNK preživjeti samo kratko vrijeme na sobnoj temperaturi, osobito kada su uzorci mokri, to nije vrijedilo za osušene uzorke.
Tragična priča o izumiranju vrste
Tasmanski tigar bio je sličan vuku, a razlikovao se po prugama poput tigra na leđima. Dolazak ljudi u Australiju prije otprilike 50.000 godina izazvao je značajan pad populacije tog grabežljivca. Dolazak evropskih kolonizatora u 18. stoljeću označio je propast za preostale populacije tih životinja na otoku Tasmaniji, jer su se davale nagrade za njihov lov, zbog njihove prijetnje stoci. Posljednji poznati tasmanski tigar uginuo je u tasmanskom zoološkom vrtu 1936. godine.
Priča o nestanku tasmanskog tigra je, u neku ruku, jedan od najbolje dokumentiranih i dokazanih događaja izumiranja izazvanih ljudskim djelovanjem. Nažalost, tasmanijski tigrovi proglašeni su zaštićenima samo dva mjeseca prije posljednje poznate jedinke umrli u zatočeništvu, prekasno da ih spasimo od izumiranja, podsjeća Sánchez.
Skepticizam za kraj
Postojale su i privatne inicijative za "ukidanje izumiranja" s ciljem oživljavanja određenih izumrlih vrsta poput tasmanskog tigra, dodoa ili vunastog mamuta.
Sánchez je, međutim, izrazio skepticizam o izvedivosti ponovnog stvaranja izumrlih vrsta pomoću uređivanja gena na živim srodnicima ovih životinja, ali se založio za daljnja istraživanja biologije tih izumrlih stvorenja.
