Kada se na Zemlji pojavi duga, ljudi obično zastanu i dive se njenim bojama. Ali, kada se duga pojavi u svemiru, to naučnike prilično zbunjuje.
Astronomi sa Univerziteta Durham u Velikoj Britaniji ostali su iznenađeni i pomalo zbunjeni kada su uočili ono što bi se moglo nazvati “svemirskom dugom”.
Scena je zabilježena Vrlo velikim teleskopom Evropskog južnog opservatorija (ESO VLT) na udaljenosti od oko 731 svjetlosnu godinu. Oko bijelog patuljka RXJ0528+2838 snimljena je višebojna maglica koja ga okružuje. Problem je što ne postoji poznat mehanizam koji bi mogao objasniti pojavu te maglice.
“Pronašli smo nešto što nikad prije nije viđeno i, što je još važnije, potpuno neočekivano,” ističe astronomkinja Simone Scaringi sa Univerziteta Durham. Navodno tihi sistem bez diska, koji može pokretati tako spektakularnu maglicu, bio je jedan od rijetkih “vau” trenutaka.
Bijeli patuljci su ono što ostaje nakon što zvijezde poput Sunca završe svoj životni vijek. Iako su veličine Zemlje, ove mrtve zvijezde su vrlo teške i imaju masu oko 1,4 Sunca, a često se nalaze u binarnim parovima.
Kako bijeli patuljak više “ne živi”, nema mehanizam za stvaranje zvjezdanih vjetrova koji je imao dok je bio aktivna zvijezda. Stoga do ovakvih pojava dolazi zbog interakcije s drugim svemirskim tijelom (zvijezdom pratiljom) koja kruži oko bijelog patuljka.
Iako RXJ0528+2838 ima zvijezdu pratilju male mase, nema diska materijala koji kruži oko njega. Pa kako je onda nastala ova raznobojna maglica?
Oblik, veličina i gustoća udarnog vala u maglici, sastavljenog od valnih dužina koje ukazuju na vodik, kisik i dušik, sugeriraju da maglica postoji već oko 1000 godina.
Naučnici smatraju da snažno magnetsko polje bijelog patuljka možda zaobilazi kanal formiranja diska, a materijal sa zvijezde pratilje preusmjerava duž linija magnetskog polja i izbacuje ga izravno prema bijelom patuljku.
“Naše otkriće pokazuje da čak i bez diska, ovi sistemi mogu pokretati snažne odljeve, otkrivajući mehanizam koji još ne razumijemo. Ovo dovodi u pitanje standardnu sliku o tome kako se materija kreće i međudjeluje u ovim ekstremnim binarnim sistemima,” kaže Krystian Iłkiewicz, postdoktorski istraživač u Astronomskom centru Nikola Kopernik u Varšavi i suvoditelj studije. ‘Odljev’ je izraz koji astronomi koriste za opis materijala koji se izbacuje s nebeskih objekata.
Rezultati ukazuju na skriveni izvor energije, vjerovatno snažno magnetsko polje, ali ovaj “misteriozni motor”, kako ga Scaringi naziva, još uvijek treba detaljno istražiti. Podaci pokazuju da je trenutno magnetsko polje dovoljno jako samo da pokrene udarni val u obliku luka koji traje nekoliko stotina godina, što djelomično objašnjava ono što naučnici vide.
Dodaje da bi, za bolje razumijevanje prirode takvih odljeva bez diska, trebalo proučiti mnogo više binarnih sistema.