Nakon što je Rusija u februaru 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu, Gruzija je imala dobre razloge da oštro osudi agresora i na sve načine podrži žrtvu.
Samo 14 godina ranije nekadašnja sovjetska republika također je iskusila rusku agresiju koja je nakon pet dana neravnopravnog sukoba završila primirjem i gruzijskim gubitkom 20 posto nacionalnog teritorija.
Međutim, dogodilo se upravo suprotno, a događaji u posljednje dvije godine ukazuju da se sudbine i putanje Gruzije i Ukrajine umnogome isprepliću, ponajprije u domaćim političkim previranjima, te desetljećima turbulentnih odnosa s moćnim susjedom.
Gruzija prvo osudila rusku agresiju, ali…
Iako je Gruzija isprva deklarativno osudila rusku invaziju, vlada pod vodstvom centrističke stranke Gruzijski san ubrzo se priklonila Moskvi s kojom danas održava uglavnom bliske diplomatske i trgovinske odnose.
Ne samo da Gruzija nije prihvatila sankcije protiv Rusije, nego već pune dvije godine odbija pomoći Ukrajini na bilo koji način. Gruzijska vlada odbila je čak i ukrajinski zahtjev za povratom sustava protuzračne odbrane koji je dobila kako bi se lakše odbranila od ruskog napada 2008. godine.
Opravdavajući taj potez, tadašnji gruzijski premijer Irakli Garibašvili rekao je da bi pridruživanje zapadnim sankcijama i pružanje pomoći Ukrajini samo naštetilo njegovoj zemlji i narodu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij opozvao je nakon toga ambasadora iz Tbilisija i nazvao ovu odluku nemoralnom.
Masovni protesti u Tbilisiju
Pa ipak, masovni prosvjedi protiv vlasti koji već danima traju u Tbilisiju ukazuju da gruzijsko društvo nije jedinstveno u svrstavanju na rusku stranu. Stotine hiljada prosvjednika svakodnevno se sukobljavaju s policijom, koja koristi vodene topove, suzavac i gumene metke, zbog kontroverznog zakonskog prijedloga o “transparenosti stranog utjecaja”.
Bude li zakon stupio na snagu do kraja svibnja, kao što Gruzijski san najavljuje, sve udruge, ustanove i organizacije u zemlji morat će javno deklarirati uplate iz inozemstva koje premašuju 20 posto njihova godišnjeg proračuna. Gruzijska opozicija pod vodstvom prozapadnog i liberalnog Ujedinjenog nacionalnog pokreta tvrdi kako je zakonski prijedlog osmišljen da ušutka i uguši bilo kakav politički i društveni otpor. Sličan zakon u Rusiji koristi se za kažnjavanje kritičara vlade i progon neovisnih medija.
Upravo iz Moskve stiže snažna podrška gruzijskoj vladi. Ruski filozof blizak Kremlju Aleksandar Dugin tvrdi je “Gruzija na dobrom putu” zbog donošenja spomenutog zakona. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov okrivio je Zapad za izazivanje “antiruskih osjećaja” među Gruzijcima, a podršku namjerama vlade izrazio je i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Da bi zakon postao važeći, mora proći i treće čitanje u gruzijskom parlamentu, a potom bi ga trebala potpisati i gruzijska predsjednica Salome Zurabišvili, koja je obećala staviti veto. No, zahvaljujući većini u parlamentu, Gruzijski san može srušiti veto ipak donijeti zakon. Na dan trećeg čitanja, 17. maja, u Tbilisiju se očekuju dosad najveći prosvjedi.
Sve podsjeća na Majdan
Prilično je jasna poveznica gruzijskih prosvjeda s događajima na kijevskom trgu Majdan od studenog 2013. do marta 2014. godine koji su doveli potpune promjene paradigme u ukrajinskom društvu i politici.
Tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič, vjerni saveznik ruskog lidera Vladimira Putina, izazvao je nezadovoljstvo proeuropski orijentiranih građana i opozicije odbivši potpisati sporazum o suradnji i približavanju Europskoj uniji.
Višemjesečni prosvjedi prerasli su u revoluciju s uličnim sukobima, ljudskim žrtvama i brutalnom policijskom represijom, koja je u konačnici na vlast dovela prozapadnu političku opciju, odnosno ukrajinske predsjednike Petra Porošenka i Zelenskog.
Međutim, Rusija je krajem februara 2014. praktički bez otpora okupirala ukrajinski poluotok Krim, a potom potaknula separatiste u Donjeckoj i Luhanskoj regiji da podignu ustanak protiv vlade u Kijevu. Uslijedio je rat u kojem je na obje strane poginulo više od 14.000 ljudi i koji je manjim ili većim intenzitetom potrajao sve do totalne ruske invazije, piše Index.
Gorko iskustvo ruske invazije
Osim gorskog iskustva ruske agresije 2008. godine, gruzijsko društvo s ukrajinskim dijeli i dugu historiju proeuropske orijentacije, a zapadne vlade i međunarodne organizacije uložile su mnogo truda, vremena i novca da ovu zemlju na razmeđi Europe i Azije odmaknu od ruskog utjecaja.
Uostalom, Gruzija je još početkom marta 2022. zajedno s Moldavijom zatražila članstvo u Europskoj uniji, a već desetljećima blisko surađuje i s NATO-om. Jedna anketa s početka 2023. godine pokazala je da 75 posto Gruzijaca i dalje podržava integraciju sa Zapadom, dok se samo dva posto građana izjasnilo proruski orijentiranima.
Iako je službena politika gruzijske vlade i dalje proeuropska, otkako je Gruzijski san 2012. preuzeo vlast zapravo se malo radi na približavanju Europskoj uniji i NATO-u. Analitičari smatraju da se Gruzija odlučila na nespretan pokušaj da zaštiti svoju ekonomiju i izbjegne provociranje Moskve. No, sve ukazuje da se radi opasnom udovoljavanju i popuštanju pred ruskom prijetnjom.
