Nedim Džinović (30) dio je glumačke postave predstave Harisa Pašović “Tebe ljubi duša moja”, koja će premijerno biti izvedena 26. juna na sceni Kamernog tetra 55 u Sarajevu.
Mlad, vrijedan, skromna, omiljen Džinović u intervjuu za Raport ističe posebnu odgovornost koju nosi kao dio tima koji radi na predstavi "Tebe ljubi duša moja” .
Približava se premijera, ima li kod Vas treme i kako teku pripreme?
Premijera se bliži, i mi smo trenutno u završnoj fazi impozantnog procesa. Treme u smislu te riječi nema, ali ima velike doze odgovornosti i uzbuđenja naravno. Svaki proces je na svoj način poseban, svaki označava novi početak, novi ciklus, donosi sa sobom drugačije iskustvo i prostor za lični i umjetnički razvoj. Ja igram ulogu Kurta Schorka, američkog ratnog reportera i prijatelja grada Sarajeva, koji je bio tu i izvještavao za vrijeme opsade grada. Prema tome imam posebnu odgovornost kao glumac. Ovom predstavom završavamo uspješnu sezonu u Kamernom teatru 55, i mogu slobodno reći da će ova predstava po svemu biti jedinstvena.
Haris Pašović je za našu državu vrlo značajan i dragocjen
Sigurno Vam laska saradnja s Harisom Pašovićem?
Ovo je prvi put da radim sa Harisom Pašovićem, i zaista je posebno zadovoljstvo i iskustvo rada. Drago mi je biti dijelom ove predstave, ovakve glumačke postave, ovakvog kreativnog tima ljudi, i svih saradnika. Profesionalizam, strast i posvećenost su odlike koje mnogo cijenim, a to krasi ekipu ove predstave. Režiser kao što je Haris, je za našu državu, pa i za prostor bivše Jugoslavije, vrlo značajan i dragocjen. Takva karijera, umjetnički opus i doprinos kulturi naše države zaslužuju svako poštovanje.
Sarađivali ste is Paolom Magellijem. Kako je raditi s velikanima tog umjetničkog kalibra?
Paolo Magelli je bio prvi režiser s kojim sam radio otkako sam postao član ansambla Kamernog teatra 55. Zauvijek će mi to ostati draga saradnja. Velika je privilegija učiti od takvih ljudi. To je čovjek koji je, također, čitav svoj život posvetio pozorištu i pozorišnoj umjetnosti, glumcu, i to je stvarno impresivno. Biti dugotrajan, o(p)stati u poslu i ne izgubiti na relevantnosti kroz godine, za mene znači izdržati test vremena, u svakom pogledu.
Moji počeci u glumi su bili prije 20 godina
Vi ste na teatarskim daskama još od djetinjstva, pa možemo reći da imate već poprilično glumačkog iskustva.
Možemo reći, ako uzmem u obzir da mi je 30 godina, a moji počeci u glumi su bili prije 20 godina, kada sam igrao prve predstave u Kamernom teatru 55 i u školi glume kod Jasne Diklić. Imao sam sreću da sam od malena imao priliku učiti od naših starijih, iskusnih glumaca, o profesionalizmu, odnosu prema teatru, disciplini, etici,… Vrlo rano mi je bilo jasno da mi je baš tu mjesto. Jasna Diklić je glumica koja me je zaljubila u ovaj poziv, ona je takoreći moj prvi mentor, od nje sam puno naučio, i zahvalan sam joj na tome.
Ona je veliki dio svoje karijere posvetila radu sa mladima, i utjecala na njihov odgojni, razvojni put. Kasnije je to moj profesor glume na Akademiji scenskih umjetnosti Admir Glamočak, koji je također posvetio svoj profesionalni rad radu sa studentima. Nakon studija su to kolege sa kojima sam se susretao, radio. To su sve ljudi koji su oblikovali moje iskustvo. Sada su to moje kolege u Kamernom teatru. Uživam u tom kolektivnom činu, i zahvalan sam na iskustvima “iza” mene, a radujem se i nadam i onim koji mi predstoje.
Kolege s kojima radite su pune hvale za Vas, kažu da ste iskren, skroman, pošten, direktan. Da li se zacrvenite na ove njihove riječi?
Hahaha ovo me je iskreno nasmijalo. Hvala im. To je naravno lijepo čuti. Lijepo je kada vas neko prepozna po tome.
Kako živi mladi glumac u našoj zemlji? Ima li neke privilegije kad ga prepoznaju?
Mladi glumac u našoj zemlji živi vjerovatno kao i svaki drugi mladi čovjek. Privilegija je raditi ono što voliš i od toga moći živjeti. Sve drugo su nuspojave posla i površnosti koje su iluzorne. Nažalost, nisu svi mladi u istoj poziciji i nemaju iste prilike za rad, toga sam svjestan jer sam i prošao turbulentan put nakon diplomiranja do rada u kazalištu. Ali ipak vjerujem da se istrajnost i upornost uvijek isplate, talenat prepozna, a čisto srce i ljubav vode nepogrešivom stazom.
Imate li glumačkog uzora?
Nemam glumačkog uzora, nikad nisam imao, niti to posmatrao na taj način. Divim se glumačkom umijeću općenito, i volim vidjeti kolege koji su posvećeni, koji imaju umijeće i uživaju u onome što rade. To je uvijek čudesno. Imamo mnogo fantastičnih, talentovanih glumaca i glumica u BiH. Smatram da trebamo biti podrška jedni drugima. Nikada se nisam poredio s nekim i mislim da je to apsurdno, jer je svakako poseban i jedinstven baš takav kakav je, svakako ima svoj put. U toj različitosti leži bogatstvo. Treba ostati autentičan. Beskompromisno svoj.
Volim da provodim dosta vremena sa dragim ljudima
Kada biste morali birati između teatra i filma, što bi bio Vaš odgovor?
Oboje. Iako jesu različiti mediji, ne treba praviti podjele. S tim da je teatar na prvom mjestu. On je esencijalan. Ali s obzirom da iskustva kazališta trenutno imam više nego pred kamerama, možda bi ovo pitanje bilo bolje postaviti na kraj karijere.
Šta radite kada ne glumite?
Volim da provodim dosta vremena sa dragim ljudima, porodicom i prijateljima. Također i sam sa sobom. Na suptilan način je gluma uvijek vezana za sve u mom životu. To je jedan neprekidni niz rada, posvećenosti, analize, misli, osjećanja, opažanja, osluškivanja, propitivanja, istraživanja, sebe, društva, okoline, svijeta.
Gluma nije posao koji ostavljam iza sebe kad napustim vrata teatra. To je jedan složen i delikatan proces, i nije to bez razloga veličanstvena profesija.